Bilo je kao u paklu
BITKA na Sutjesci vođena je od 15. maja do 15. juna 1943. godine protiv udruženih njemačko-italijanskih i kvislinških trupa koje su napadale Glavnu operativnu grupu NOVJ (Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije) na prostoru sjevernog dijela Crne Gore, Sandžaka i Hercegovine... Pored artiljerije i nešto tenkova, Nijemci i Italijani su u ofanzivi angažovali, uz 117.000 vojnika, veoma jaku avijaciju, naspram naših 19.000 boraca. Vrhovni štab je 26. maja donio odluku da se proboj vrši pravcem Vučevo - Sutjeska - Zelengora. Ove borbe, u kojima je Glavna operativna grupa izgubila osam hiljada boraca, bile su jedne od najtežih koje su jedinice NOVJ vodile tokom cijelog rata.
Janko Domazet (96) iz berkovićkog sela Predolja, posljednji je živi berkovićki, vjerovatno i hercegovački svjedok tog karakazana. Kao pripadnik 10. hercegovačke brigade sa Švabama se prvi put sukobio još u zavičaju - na planini Hrgud. A onda je njegova jedinica, preko Nevesinja i Slivalja, dospjela na Sutjesku.
Bio je stariji vodnik, imao 25 boraca, a pomoći ni on, ni oni ništa nisu mogli. Po tri dana ne bi ništa jeli, pa onda nabasaju na sremušu. Jedu je, kaže, a jezik im od nje otekne!
- Ako ima pakla, onda je to Sutjeska bila!.. Čujemo: pola Dalmatinaca je izginulo! Bože, tu sam vidio i mrtve žene, Dalmatinke, po 70 godina im je bilo. Studen se zavlačila u kosti, u dušu... Gazimo strmim obroncima, ne znamo tačno ni gdje smo i hoćemo li natrapati pravo na njemačke cijevi. Kad odjednom onaj zlokobni zvuk. "Štuke" u niskom letu. Sve iznad grana jela i bukava. Kunem ti se: ti su mali njemački avioni lišće bukava doticali, tako su nisko letjeli, bombardovali i mitraljirali! Makneš li ispod stabla kad nalete, gotov si... Ranjen si, ili mrtav! A bombe im ne bjehu veće od bokala. Bacili su ih hiljade i hiljade; kanjon se prolamao od praska i eksplozija... - kazuje Janko.
Danima, nedjeljama su, nastavlja Janko, ne snižavajući povišeni ton u priči, gazili kroz taj pakao. Više puta bi u tom haosu, u onim neprijateljskim obručevima, u posljednji čas uočili neku brojniju njemačku jedinicu na samo pedesetak metara od sebe. Pritajili bi se dok promine. Dilema: kako se izvući, poput more im je opsjedala umorne misli. Znali su da je Janko Domazet jedina nada. Kao mladić, niz ljeta je proveo sa predoljskom stokom na Zelengori, a Zelengora im je tu negdje blizu... No, ni s tim, priznaje Domazet, nije pošlo lako:
- Prilazi mi u noći moj komandir Spaso Belović. Šapće: "Janko, znaš li đe smo, da se izvlačimo noćas." Ja pretrnuh, pa uzvratih: "Bježi ti, druže Spaso, ja neću." Čim se Spaso odmakao, priđoh Kosti Đurici, u kog sam imao veliko povjerenje, pa ga pitam: "Kosta, ko me ovo opanjka, pa hoće da me ubiju kao dezertera?" On me umiri. Nije, veli, provokacija, nego dogovor... Moramo se nekako izvući, inače ćemo svi izginuti i pomrijeti od gladi... Neko mi je čkiljavom svjetlošću zasvijetlio i vidio sam na satu da je ponoć... Kad svane, kazao sam, ako se odavde bude vidio vrh Todorac, pokušaćemo... - prisjeća se Domazet.
U praskozorje su krenuli kroz nekakvu gustu goru - i nabasali pravo na obezbjeđenje Vrhovnog štaba. Ko ste, i kuda, pitali su...
- Imamo zadatak da dođemo do Todorca, uzvratismo. Pa kuda ovuda, resko će onaj s vojnom kartom... To vam je tamo. I, pokaza smjer... Tako smo izašli na Vučji do, zašli u travu do pojasa - veli Janko.
Iza njih je ostao strah, ali ih je i dalje mučila glad. Na Štirinskom jezeru naišli su na njemačku komoru sa mazgama. Jedva su obuzdali neke izgladnjele, koji su planirali da ukradu jednu mazgu - i pojedu je. Rizik je bio prevelik... Umjesto toga, vratili su se nazad dva kilometra, pa pošli novim putem prema Ljeskovom Dubu i Donjem Drežnju, ka Nevesinju. Usput su sakupljali puževe i njima koliko-toliko tolili glad. Janko je, sem što je preko cijele planine proveo grupu od 25 berkovićkih boraca, na leđima prenio i ranjenog Tripu Brkića iz Dola, sela susjednog njegovom rodnom Predolju.
- U Predolje smo došli kad su naši vadili krtolu! Bio je to i kraj gladi, i kraj najstrašnije epizode moga, evo, već dugog života... Pa da imam i dva ovakva, nešto strašnije od te Sutjeske ne bih mogao doživjeti. A ni steći boljeg prijatelja od Tripe Brkića - govori Janko.
Pamti, dodaje, i jedno sasvim drugo lice one rijeke. Iako nikad nije bio član Komunističke partije, bio je samo ljevičar, redovno su ga zvali na Tjentište, na obilježavanje godišnjica one stravične bitke.
A onda su prestali da ga pozivaju.
- Pa i ne moraju da me više zovu ako neće - zaključuje Janko Domazet - ja sam, ipak, srećan što sam znao onaj put koji je mojim Dabranima (Berkovićanima) spasao živote... I što ću na onaj svijet otići s mirom u duši - poručuje Janko.
Vatra i smrt
- Sedam obruča je bilo oko nas. Grmjelo je sa svih strana, s neba i zemlje. Plotuni, detonacije. Vatra i smrt... Mi iz 10. hercegovačke nosili smo crvene trake oko ruka. Ali šta ti to može pomoći? Zaboraviš ko si, šta si, gaziš pokraj mrtvih, ranjenih... Čuješ zapomaganje ranjenika: druže, druže, molim te, druže, da nemaš koru hljeba! Drugi viče: vode, dajte mi vode! A bolničar ti odmahuje rukom: prolazi, šta gledaš, šta čekaš - priča Janko.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
