Argentinska odiseja Stevana Orla
SKRIVEN u brdu, među borićima, u ljeto 1943. Stevan Oro gledao je kako mu ustaše pale novu kuću u veličanskom zaseoku Buljkovac. Kad je "prvi pijevac propjevao" (kad je plamen liznuo), na njenom krovu ote mu se duboki uzdah:
- E, moja kućo, gdje te zaradih, a gdje izgubih!
A dvije krupne suze u boriku ispratiše tu rečenicu.
Nekom čudnom, neobjašnjivom brzinom u mislima su mu se smjenjivali prizori dotadašnjeg života, od posnog i žednog krasa nad Popovim poljem do pampasa i ljanosa Južne Amerike - gdje je i stican novac za kuću koja nestaje u plamenu...
Sjećajući se onog uzdaha, njegov sin Risto nam, uz dosta pojedinosti, otkriva jedinstvenu priču o Hercegovcu koji je sreću tražio u Južnoj Americi:
- Kada je tata 1901. dobio poziv za austrijsku vojsku, odlučio je da se ne odazove, nego da zajedno sa Lazom Milićem iz Veličana, kojeg je mučila ista briga, bježi u Ameriku. Priključili su im se Veličanci Sava Šarić, Stanko Derikučka i Simo Nožica iz Galičića, koji već bjehu odslužili vojni rok... U Dubrovniku su stupili u vezu za poznatim trgovcem Bancem, ujedno i turskim konzulom. Banac ih je u gruškoj luci ukrcao na brod "Dubrovnik" - koji je prevozio konje u Trst... Lozinka, rekao im je, na koju treba da se odazovete u Trstu je - "otomano". Čovjek koji je izgovori zna šta će dalje s vama!
Nijedan od petorice Popovaca nije znao ni da čita ni da piše, ali su "vezu" lako našli... Ćutljivi čovjek ih je potom prevezao do Đenove, pa trećeg dana ukrcao na mnogo veći brod "Regina Margareta". I zaplovili su prema Argentini... Poslije 23 dana plovidbe iz Đenove, "Regina Margareta" se usidrila u Buenos Ajresu... Iako nisu znali ni riječ španskog jezika, u velikom gradu su nekako pronašli vinara Jovu Šarića, komšiju iz Veličana, koji se tamo ranije doselio... Međutim, Jovo im se nije obradovao, dao je posla samo rođaku Savi, a ostalima ništa... Poluizgubljena četvorka tri mjeseca je bazala od radilišta do radilišta oko Buenos Ajresa. Stevan Oro i Simo Nožica u tom bazanju nabasaše na nekog Antonija Fabijanija. Predstavivši se kao Italijan sa Rijeke i dobročinitelj - otpremio ih na sjever Argentine - na gradnju željezničkog mosta u Ponta Iki kod Mendoze, poslije su ih angažovali na gradnji električne centrale. Zarađivali su po pet peča dnevno (po 2,5 dolara), a Stevan se te 1902. godine razbolio od trbušnog tifusa - i ležao tačno 70 dana!
Onda su otputovali u Rozario. Dvije godine nadomak tog, drugog po veličini argentinskog grada, radili su poljoprivredne poslove na imanjima, štedeći svaku peču, da bi potom zakupili 900 dunuma zemlje od zemljoposjednika Tomasa Redisanuma. Simo se kasnije odvojio, a Stevan Oro uortačio sa Lazom Milićem i Petrom Miočem (rodom iz popovskog sela Dubljani), pa njih trojica pod arendu uzeše više od 1.800 dunuma! "Kumpanija" je imala svoja kola, konje, kopačice, sijačice... Radilo se obimno, a i zarađivalo isto tako. Još 1914. pomišljali su da se vrate kući, ali izbi Prvi svjetski rat, planovi o povratku padoše u vodu, ortaci nastaviše posao.
Stevan Oro je definitivno okončao argentinsku odiseju 1922. godine. Vraćao se brodom prema istoj luci u Đenovi, ali kao sasvim drugi čovjek. Na odlasku je imao 21 godinu, na povratku 42... Na odlasku nije imao nijedne lične i putne isprave, nije znao da čita i piše, a sad zna mnogo toga: čita, piše, govori španski, služi se engleskim - a, nadasve, u džepu nosi dosta novca u zlatu i dolarima! Pomišljao je da se nastani u Derventi, Loznici, Banji Koviljači, Beogradu ili Skoplju, a kad je sva ta mjesta obišao, promijenio je planove - podigao novu kuću i otvorio dućan u zavičajnom zaseoku Buljkovcu... I nakon svega dočekao da vidi kako mu u Drugom svjetskom ratu pljačkaju dućan i pale kuću...
- Moj tata s ovog svijeta nije otišao tužan. Iz dva braka imao je četiri sina... Trojica nas smo živi i penzioneri smo. Tata je umro u 72. godini. Prvi je u Veličanima sahranjen u sanduku, do tada bi pokojnika umotali u botanu i odnijeli na merdevinama do rake. Sahranili smo ga 8. juna 1952. godine, kod crkve Vidovice. Žao mi je i danas što je onda tugovao zbog kuće zarađene u Argentini - priča Risto.
Pomoć Soluncima
- Tata je slao pare svojima kući u Veličane. A Srpskoj vojsci na Solunskom frontu slao je i pare i kukuruz, preko Ante Trumbića i Pere Ivaniševića! Kad su mu 1917. iz Veličana pisali da mu je umrla majka, pismo je putovalo punih šest mjeseci - i išlo je preko Kine - te je za majčinu smrt saznao tek u 1918. godini! Te iste godine bolovao je tri mjeseca od upale pluća, ali je prebolovao. Čim se pridigao, poslao je novac da se majci podigne spomenik... - kazuje Risto.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
