Aleksandar Kokotović: Samouki šahista osvaja svijet

Aleksandar se ove godine po četvrti put, plasirao na Svjetsko pojedinačno šahovsko prvenstvo gdje bi trebalo da predstavlja Srpsku i BiH.

Ono što ga izdvaja od svih ostalih vrhunskih mladih šahista čitavog  svijeta jeste činjenica da je samouk. Za razliku od svih ostalih talentovanih dječaka, trenera nikada nije imao, a iza njega ne stoji ni moćni klub. Riječ je najobičnijem neobičnom nadarenom seoskom djetetu iz krševitog i siromašnog hercegovačkog sela koje sebi krči put u svijet preko 64 šahovska crno-bijela polja.

- Šahovske poteze naučio sam još kao mali od oca Milenka. Član sam i Šahovskog kluba "Osnovac" iz Bileće, koji vodi trener Relja Sudžum i gdje ima još dosta mojih vršnjaka dobrih šahista, ali je Bileća meni predaleko, pa se sa njima družim samo za vrijeme takmičenja - veli Aleksandar.

Sa ocem Milenkom više ne igra šah, jer mu već odavno nije ravnopravan protivnik. Od ostalih petnaestak preostalih stanovnika sela Narat, raspoređenih u sedam kuća, niko više ne zna da igra šah.

Svi, međutim, znaju da je njihov Aco šahovsko čudo od djeteta jer su o tome čitali u novinama, čuli na radiju ili vidjeli na televiziji. Znaju i da bi ove jeseni trebalo da putuje na Svjetsko šahovsko pojedinačno prvenstvo za mlade u Vijetnam i da od Vlade Republike Srpske odnedavno dobija 170 maraka stipendije mjesečno kao vrhunski perspektivni mladi sportista. Sedmočlanoj porodici Kokotović to je ujedno jedino redovno mjesečno primanje.

- Supruga  Ljubica i ja smo nezaposleni, a osim Aleksandra, imamo i tri mlađe kćeri. Tu je i moja majka Zlatana, ali ni ona nema penziju. Obećavali su mi posao na novoizgrađenom tunelu Fatničko polje - Bilećko jezero, ali su tamo primili druge, većinom neoženjene, sa mnogo boljim "vezama". Nas sedmoro živimo od dvije krave, četrdesetak ovaca i desetak kokoški, jer za veće stado ne bi mogli da obezbijedimo dovoljno hrane sa suviše skromnog imanja. Povremeno siječemo drva i vadimo kamen i kamene ploče, pa i na taj način ponešto zaradimo, priča Aleksandrov otac Milenko.

Najveće blago i imanje Kokotovića su njihova djeca. Osim Aleksandra tu su i njegove mlađe sestre, najstarija od njih Vesna, koja će na jesen u osmi, Milena u peti i Željka u treći razred osnovne škole. Niko do njih četvoro u školskim dnevnicima nema drugih ocjena osim petica, iako sestre nisu zainteresovane za šah.

Djeca u školi na Divin idu školskim autobusom, ali do glavnog puta moraju svakodnevno da prepješače po dva kilometra u jednom pravcu. Ne žale se na to jer, kako vele, bilo bi mnogo teže kada bi morali da prepješače svih deset kilometara.

Aleksandar nema ni računar na kome bi mogao da vježba šah. Onaj stari, koji mu je poklonio komšija Miro Kundačina koji živi u Beogradu, odavno je pokvaren. Tako mu za vježbu ostaje ono nešto šahovske literature sa kojom raspolaže i ono što sam smisli u glavi. A uvijek je bilo da je u glavi najveće imanje.  

Medalje

O Aleksandrovim šahovskim uspjesima svjedoče i medalje i pehari kojih je puna jedna od prostorija u maloj kući Kokotovića. U njoj ima tačno devet pehara, 28 medalja i više od 30 diploma koje je Aleksandar pokupio po raznim šahovski takmičenjima, a njihov broj stalno se povećava. Niko od preostalih stanovnika sela Narat nije propustio priliku da pogleda sve to što je dječak osvojio. A stalnih stanovnika u Nartu i nema previše jer je od ukupnog broja u kući Kokotovića polovina, a u ostalih šest po jedno ili najviše dvoje.

*******************

Aleksandar se ove godine, po četvrti put, plasirao na Svjetsko pojedinačno šahovsko prvenstvo gdje bi trebalo da predstavlja  Srpsku i BiH  

*******************

Najobičniji neobično nadareni seoski dječak iz krševitog i siromašnog hercegovačkog sela koje sebi krči put u svijet preko 64 šahovska crno-bijela polja

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.