Abdulah Sidran: Društvenu elitu čini dojučerašnji polusvijet

Rekao je to u intervju za "Glas Srpske" pjesnik, prozni pisac i scenarista Abdulah Sidran, član Akademije nauka i umjetnosti BiH, koji posljednjih godina samuje u selu pokraj Goražda, gdje mu "u san često dođu bivši prijatelji".

Imam jednu fasciklu, u koju slažem neposlata pisma prijateljima... sadašnjim i bivšim... Onima na vlasti i onima daleko od vlasti. Ako poživim, biće to solidna knjižica, ali će sačekati, takve se stvari objavljuju posthumno - kaže Abdulah Sidran.

* GLAS:  Kakva je Vaša slika Bosne i Hercegovine danas?

SIDRAN: Pokušavam sebe uvjeriti kako sve ne može biti tako ružno i naopako kako meni izgleda, i kako je za tako mračnu sliku domovine zaslužan i pogled čangrizavog starca, u kojeg sam se pretvorio. Kako išta veselo da vidi onaj čiji "pogled u budućnost čak do smrti seže", da se poslužim stihom Duška Trifunovića? Pokušavam, dakle, okriviti sebe, i svoje viđenje dovesti u sumnju, ali mi stvarnost ne daje za pravo i stvari vjerovatno stoje i mnogo gore nego što ja vidim.   

* GLAS: Koliko je ostalo od one zemlje koja je bila 'srce bivše Jugoslavije" o kojoj su pisali Andrić, Ćopić, Kulenović?

SIDRAN: Ne treba u ovu našu kloaku umakati časne književne velikane, ni u dobroj namjeri, ni nehotice. Osim u apstraktnom, kvazipoetičnom smislu, Bosna nije bila "srce Jugoslavije", nego jedna od njenih ravnopravnih federalnih jedinica, država, ono što je bila i bivala prethodnih hiljadicu godina. Od 10. i 11. vijeka, u kojima je   vizantijski carevi i istoričari Konstantin Porfirogenet i Ivan Kinamos pomenuše kao "zemljicu Bosnu", bansku državu "koja nikome nije podložna nego sama sobom upravlja", preko ozbiljnog evropskog srednjovjekovnog kraljevstva, pa zasebnog "ejaleta" u okviru osmanskog, i zasebne pokrajine ("corpus separatum"!) u okviru habzburškog carstva. Nije nastala udruživanjem prethodno postojećih faktora (entiteta!), nego, kako se to u srednjem vijeku kazivalo, "po Božijoj volji". Zato je nedopustiva analogija između nje i Jugoslavije, i onaj propagandni trik: ako nije mogla opstati Jugoslavija, ne može ni Bosna.

* GLAS: Osjećate li žal za bivšom Jugoslavijom?

SIDRAN: Jugoslaviju sam iskreno volio, osjećao se Jugoslavenom, i nisam mario za svoj nacionalni identitet. Za taj identitet ne bih mario ni danas, da me zbog njega nisu počeli klati! Ali, koristeći pjesničke sintagme poput "srce Jugoslavije", ne smijemo zanemarivati činjenice: "srce" i ne samo srce, nego i cio krvotok, pluća, bubrezi i jetra... bivše države bili su vojska, partija i razne vrste i podvrste javnih i tajnih policija. Kad je umro Tito, mozak, komandant i svedržitelj, organizam je desetak godina funkcionisao po sili inercije (onako kako kod mrtvaca još neko vrijeme rastu kosa, i nokti !) - a ostrvljeni organi, lišeni komande mozga, da produže svoj život, tražili i našli nove komandante, nova tijela, nove organizme... To je tako jednostavno i logično...      

* GLAS: Pisali ste o epidemijskom umiranju ljudi u Sarajevu nakon rata. Šta je hronična bolest ovog podneblja ?

SIDRAN: Znate, ja redovno po novinama čitam čitulje, i četiri godine nakon potpisivanja Mira ustanovim da ljudi još uvijek svakodnevno umiru od iznenadnih karcinoma, udara, koječega, kao da je Rat, baš u epidemijskim razmjerama. Recimo Milica Radanović, učiteljica, supruga književnika i slikara Nenada Radanovića: junački izdržala patnje rata i Opsade, a nakon dvije godine umire od nekog raka. Doktor joj u Zagrebu kaže: Znate, gospođo, mozak zaboravlja, ali tijelo pamti. Ispisao sam knjigu pjesama "Morija", šezdesetak pjesama o Sarajlijama koji su tako mrijeli, nakon rata, ima i veoma poznatih imena, divnih, dragocjenih ljudi: Mirza Delibašić, Davorin Popović, Dario Džamonja, Izet Sarajlić, Velimir Milošević, Dubravko Bibanović, Slobodan Đurasović... Šta je hronična bolest ovog podneblja? Na takva pitanja vole odgovarati oni što se vole praviti pametnijim nego što jesu. Možda je baš to – praviti se pametnijim nego što jesi - "hronična bolest ovog podneblja". Po tome, ja "nisam odavde". Volim da se pravim glupljim nego što stvarno jesam.  

* GLAS: Može li se govoriti o tolerantnosti u zemlji u kojoj se onima koji drugačije misle prijeti smrću?

SIDRAN: O svemu se može i mora govoriti. Sasvim je drugo pitanje koliko to ima smisla, koliko od toga ima koristi. U nas, od prvih, tobože slobodnih i demokratskih izbora, (nakon kojih je slijedila serija ratova, sa izbornim pobjednicima kao glavnim akterima !), pa do danas, sve su se stvari stubokom promijenile. Uništene su vjerodostojne ljestvice vrijednosti u svakoj oblasti čovjekovog djelovanja i rada. Društvenu elitu čini dojučerašnji polusvijet. Naši državni i politički lideri sjede u prvim redovima na koncertima turbofolk zvijezda, poneki od njih i sami radosno uzimaju mikrofon u ruke, a ni jednog jedinog nikada nećete uhvatiti na, recimo, otvorenju izložbe velikog slikara, na koncertu klasične muzike, o poetskim večerima da ne govorimo. Sjećam se, nama je, sedamdesetih godina, Sarajevske dane poezije otvarao šef države, Hamdija Pozderac! (Pa vi pljujte po "komunjarama".) U takvom društvu, mi se ne služimo istim jezicima. Tamo gdje ja upotrebljavam pridjev, on upotrebljava pištolj ! Čemu onda priča? Sve je to sasvim logično: nacionalna ideja kao stožerna tačka svenarodnog okupljanja usisava sve, a najviše i najprije prljavštinu, pogan i prašinu.    

* GLAS: Šta Vas je opredijelilo da se politički angažujete za Savez za bolju budućnost BiH?

SIDRAN: Moja podrška jednoj novoj političkoj opciji na bh. političkoj sceni znači da vjerujem kako su se sve dosadašnje političke opcije, svi dosadašnji politički akteri, potrošili i kompromitovali do te mjere da je svaki novi dan njihovog ostanka na vlasti – nesreća za zemlju i pogibija za narod. 

* GLAS: Koliko se promijenio Vaš odnos sa Emirom Kusturicom "nakon svih ovih godina"?

SIDRAN: Ovo nije vrijeme u kojemu se može razborito razgovarati o odnosu dvojice umjetnika tako izrazitih individualnosti kakva se potrefila u našem primjeru. Ne znam da li ste registrovali kolika se hampa nadigla po medijima nakon što je samo nagoviještena mogućnost da Kusturica ponovo radi film prema mome scenariju. Suviše je u svemu tome totalne inkompetencije, mračne i smrdljive zlobe i mržnje, i jedino što je u skladu sa razumom jeste: izmaknuti se, šutjeti. Ja sam se, kao što znate, poodavno izmakao, na selo, čitam, slušam lijepu muziku koju sam sebi odaberem, pet dana u nedjelji pravim bilješke, dva dana pišem.

Autobiografija

* GLAS: Šta je trenutno u žiži Vašeg umjetničkog interesovanja?

SIDRAN: Završavam romansiranu autobiografiju, "Otkup sirove kože". Kad sam razabrao kako su tekli životi mojih roditelja, braće i rodbine, i svoj vlastiti život obuhvatio jednim pogledom, shvatio sam da se ponavlja jedno te isto: stalna borba da se od sila vlasti, od životnih nevolja i strahota, otkupi gola sirova koža...da je život zbir najrazličitijih vrsta poniženja... i da u takvome životu vrijednost nema baš ništa drugo, da zaslužuje samo prezir sve osim onog što čovjeku pomaže da sačuva dostojanstvo.  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.