Vladivostok: Luka u kojoj se voda nikada ne zaledi
Magla istrajava sve do ranog jutra na najvećim uzvišenjima grada. Gusti sivi pokrivač presijeca metalni ram telekomunikacijskog repetitora na brežuljku ispred zaliva „Zlatni rog”.
Jezgro Vladivostoka se nalazi upravo na dvama kopnenim jezičcima koji čine zaliv, u kojem se voda nikada ne zaledi, čak ni u hladnim zimskim mjesecima. U januaru, kada se polarne struje nemilosrdno spuste sa sjevera, temperatura često stigne i do minus dvadeset. Ljeti, međutim, nesmetano preovladava vlaga. Iako termometar dostiže i do trideset stepeni iznad nule, tek što sunce zađe, vlaga u vazduhu se zgusne i veličanstveni magleni dim obavije zgrade i ljude, proguta uske ulice koje, kao pripijene uz padine brežuljaka, povezuju centar grada sa predgrađima.
Vladivostok čuva svoju luku: brodskih bitvi i pristaništa ima duž cijele gradske obale, ali samo je mol u blizini željezničke stanice predviđen za prevoz putnika. Ostalo su ili vojne ili trgovačke zone, kojima se ne može pristupiti. Veliki trgovački brodovi smješteni su svuda po uvalama koje prodiru duboko u kopno, gdje se najveće stijene i oštro školje miješaju sa tirkiznim četvrtastim zgradama predgrađa sazidanim u izrazito sovjetskom stilu. Vojni brodovi su usidreni pretežno u zalivu Uliks, gdje, poput lijnih nilskih konja napola potopljenih, plutaju i teške podmornice ruske mornarice.
Most Zlatnog roga ostavlja turiste bez daha: kablovski je most tipa harfe, to jest počiva na samo dva tornja podignuta na dvijema obalama. Stigavši nasred zaliva „Zlatni rog”, malobrojni hrabri turisti koji su se usudili da zakorače na taj put često ostaju bez daha: magla, koja se u podne već povukla, otkriva obrise niskih građevina u centru grada: svjetloplave nijanse najstarijih kuća, blijedožuta boja morskog pristaništa i metalnosivi odsjaj novih staklenih zgrada rastaču se i postaju mrlje boje koje zapadni vjetar nosi i širi prema istoku; more, koje gotovo nikada ne pijeni, liči na sivu ploču, ravnu sve do horizonta. Boje i mirisi Vladivostoka su kontinentalni: zelene nijanse lipe i javora koji pokrivaju brežuljke i Rusko ostrvo blijede su, prljave; more skoro nikada nema miris, a pijesak malobrojnih plaža crvenkast je od gline, koje je zemlja puna. Kopno se pretežno spušta prema moru, bez prekida, sve dok slana voda ne presječe travnati okean što prekriva stepe Srednje Azije, od Mongolije pa do Kine, i stiže sve do krajnjeg poluostrva na kojem se uzdiže Vladivostok.
Uveče magla ponovo zavlada centrom grada. Iznenada, iz nekog dijela neba koji je nemoguće tačno odrediti, masa vlage se nemilosrdno slegne. Najprije nestanu samo vrhovi stubova na dvama mostovima i metalni televizijski toranj. Potom ogroman oblak prignječi čitav grad, obmota ga, proguta. Na širokoj i šiljatoj površini listova lipe na Ruskom ostrvu, voda se ravnomerno nakuplja; iz zidova izbija vlaga, čitav grad rezignirano kaplje, topi se, gubi se u moru, kopno se rastače, voda potapa mostove, čak i vazduh postaje tečan i davi vjetrove. Sve do slijedećeg jutra, kada se zemlja ponovo čvrsne i Vladivostok povrati svoj prvobitni oblik, čudesno istovjetan sa jučerašnjim.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
