Šta krije holandski Muzej prostitucije
Svake večeri u Amsterdamu, hiljade znatiželjnih turista slije se u slavnu Četvrt crvenih fenjera, gdje dame u donjem vešu u izlozima prodaju seks za novac. Nedavno je baš u toj ulici otvoren edukativni muzej, koji pokazuje realnost sa druge strane stakla.
Melčer de Vind, organizator Red Light Secrets muzeja, kaže da je ovo mjesto napravljeno za one koji žele da nauče o tome kako ova oblast funkcioniše ali bez toga da zapravo odu u posjetu prostitutki, piše AP.
Muzej se nalazi u nekadašnjem bordelu, u uskoj zgradi tipičnoj za Amsterdam. Na ulazu u muzej stoji hologram prostitutke koja mami posjetioce. Onda se na displeju pojavi prostitutka kao dio društva da bi potom kratki film pojasnio koliko ljudi radi sa prostitutkama, čisti ili popravlja njihove sobe, pere njihov veš...
Prostitutke iznajmljuju prozore na pola dana i rade u smjenama od po 11 sati, čak 6 dana nedjeljno. Mnogo vremena provedu u čekanju mušterije. U svoje slobodno vrijeme odlaze kod frizera, u kupovinu i kod manikira.
Ideja muzeja je da dokumentuje istoriju tolerancije prostitucije u Amsterdamu. Još od 16. vijeka kada je ovaj grad bio luka bogata trgovcima začina i kada su vlasti zanemarivale činjenicu da mornari traže žene.
Muzej se najviše fokusira na eru od 2000. godine kada je prostitucija postala legalna u Holandiji. Od tada se grad bori da iskorijeni makroe i trgovinu robljem.
Jolanda Van Doevren koja se bavi socijalnim programima prostitutki na nivou grada kaže da se zakon u ovom kraju sprovodi uz pomoć policajaca, socijalnih i zdravstvenih radnika, poreskih obveznika i raznih građanskih organizacija.
Nova djevojka koja se pojavi u prozoru biće primjećena u roku od nekoliko sati, i mora dokazati da je dovoljno stara da bi obavljala ovaj posao. Granica godina u kojima se neko može baviti prostitucijom je podignuta sa 18 na 21.
U muzeju tura se nastavlja: u jednoj polovini stoji raspored na tabli pokazujući ko radi u kojoj sobi, kog dana, zajedno sa terminima klijenata.
Zatim se tura nastavlja direktno do same sobe. Ilona Stakelborou, prostitutka koja vodi sindikat seksualnih radnica pod imenom "Gejša institut" kaže da su sobe veličine 3 puta 2 metra i da izgledaju standardno. Tamna svijetla su postala univerzalna još od 1970. godine.
Kreveti su niski i jaki, pored lavaboa i male police sa lubrikantima nalaze se maramice za čišćenje, kondomi i sekusalne igračke. "Bez parfema", kaže Stakelborou i dodaje: "Onda se miris utisne u kožu muškarca i on može imati problema sa ženom kada dođe kući."
Na pitanje, da li su oženjeni muškarci glavne mušterije, ona odgovara da ne treba generalizovati: "Muškarci svih tipova - oženjeni, neoženjeni, mladi ili stari posjećuju prostitutke svakog dana. Neki čak i na putu do posla ujutru", objašnjava ona.
Kontakt očima je ono što ih razdvaja od onih koji su samo došli da gledaju, objašnjava ona. Svega nekoliko žena, koje rade kao prostitutke, zaradi više od prosječnog prihoda srednje klase. Češće je to manje.
Stakelborou kaže da ljepota i mladost nemaju uvijek veze sa tim koja od njih ima najviše posla. Prozor se, u prosjeku, iznajmljuje za 150 evra za pola dana. Ako uzmete u obzir da standardna seansa koja traje 15 minuta košta 50 evra, njihov prihod je, neoporezovan, 150 evra nakon šest mušterija ili 250 evra poslije cijele noći.
Blizu 75% žena je iz siromašnijih zemalja, Rumunije ili Bugarske. "Skoro sve žene koje ovdje rade, čine to svojevoljno, u smislu da znaju šta ovaj posao znači", dodaje Jolanda Van Doevren i dodaje: "Ali je pitanje da li imaju mogućnost izbora".
Na kraju muzeja nalazi se zid sa citatima prostitutki. "Ovaj posao nije za kukavice", napisala je Eva iz Holandije: "Postala sam mnogo jača". "Osjećam se usamljeno znajući da moja majka ne zna šta ja radim", napisala je Karmen iz Rumunije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
