Prohor Pčinjski: Tu se tišina najjače čuje

danas, Dušan Spasić
Prohor Pčinjski: Tu se tišina najjače čuje

Nije bilo mnogo ljudi. Kasno junsko popodne. Planina Kozjak visoka, zelena, sva ponosna što u njenom podnožju krije srednjovekovni manastir posvećen Svetom Prohoru Pčinjskom.

Iz sela Jablanica planinski povetarac nosio je miris cveća i pokošenog sena. Pčele su pevale samo njima znanu pesmu. Pčinja se polako prevrće po belom planinskom kamenjaru, oslabela od suše, utihnula i ona. Pesnik bi rekao da je ona ovde srebrnasta kap jutarnje planinske rose ili biserni trešnjevi cvet u dolini. Kao da i ona ovde uspori da se pomoli, pa nastavi polako svoj put ka ušću u Vardar. Svrstana je u vodotoke prve kategorije, a deo Pčinje zajedno sa manastirom zaštitio je Zavod za zaštitu prirode Srbije kao predeo od izuzetnog prirodnog, istorijskog i kulturnog značaja.

Prešli smo most i sve bliže smo manastiru. Na ulazu je upozorenje da se unutra može samo prikladno obučen. Pored kapije stoje marame koje pozajmljuju žene ako nisu ponele od kuće. Poštuje se mir i red. Dugo smo razgledali okolinu, uređeno dvorište, konake u kojima se može prenoćiti i obedovati. Stoletna hrastova šuma pravi hladovinu. Ušli smo sa molitvom u srcu i na usnama, sačekali sveštenika da završi službu koja je bila u toku i onda prišli ćivotu Svetog Prohora Pčinjskog. Vekovima ljudi iz celog sveta posećuju svetiteljev grob. Iz njega već 950 godina povremeno teče miro, za koje se veruje da je raznovrstan lek. Otac Justin Popović je tvrdio da je njegova majka bolovala od neizlečive bolesti noge. Izlečila se kraj ćivota Svetog Prohora. Obolelo mesto namazala je celebnim mirom iz njegovih moštiju.

U planini Kozjaku, severoistočno od manastira, nalazi se isposnica u kojoj je proveo mnoge usamljeničke godine svetitelj Prohor Pčinjski. Hranio se medom od divljih pčela i biljem, pio vodu na potoku. Kako je živeo tako je i umro - s molitvom na usnama. Iz njegovih moštiju poteklo je miro, od kojeg je, kako se priča, mirisao sav Kozjak. Pisalo je na putokazima da je pećina isposnica daleko 2,5 km. Iako sa malom decom odlučili smo da krenemo. Naši prijatelji Gaga i Dragan su odustali jer je bilo rizično pešačenje po strmim stazicama za ženu koja će za dva meseca na svet doneti malu Dunju, koja će možda baš ovde primiti hrišćansku veru. Ostali su na obali da slušaju tišinu.

Stazice su očišćene i obezbeđene. U čišćenju staza učestvovali su i pripadnici vojske i policije. Putokazi su postavljeni na svakih 100 do 200 metara. Na otprilike polovini puta izlazi se na pravi put, pa onda opet u šumu stazicom pored potoka i dolazimo do isposnice. Pogled pravo nam daruje potok koji prolazi kroz sam kamen, a sa strane rascvetalo planinsko cveće. Sa leve strane je mala pećinica zatvorena vratnicom iskovanom od hrastovih tarabica. Unutra ikone i prilozi koje ostavljaju poštovaoci svetitelja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana