Kad stranac putuje Plavim vozom
Novinar Financijal Times-a Rob Krosan imao je priliku da se vozi čuvenim Plavim vozom od Beograda do Podgorice. U cjelosti vam prenosimo njegove utiske.
Ležim na predsjedničkom krevetu, dok se vrata polako otvaraju. Razbuđujem se umoran od dugog ručka koji se sastojao od svinjskih kotleta, teleće supe, salate od peršuna i bijelog sira i baklave, sve praćeno finim lokalnim vinima. suočen sam sa vremešnim, uniformisanim stjuardom Tomašom Popovićem.
Srećom, on samo hoće da mi objasni, da ako želim, mogu da provedem popodne nepomično na debelom, ali po malo kvrgavom dušeku.
Spavaća soba, sa prostranim plavim kupatilom, privatnim studiom i sobom za čitanje u kojoj se nalazi i radio iz šezdesetih veličine kamina, dio je voza koji se nije kretao s mjesta duže od tri decenije.
To je “Plavi voz” bivšeg jugoslovenskog predsjednika Josipa Tita, palata na točkovima u kojoj je dočekivao vođe poput Gamala Abdula Nasera, Javaharlala Nehrua, Muamera Gadafija, Hajle Selasija i čak kraljicu Elizabetu.
Napravljen je 1959. i redovno korišten sve do Titove smrti 1980. Zapravo, nosio je njegovo tijelo od Ljubljane do Beograda, dok su duž šina stajali ožalošćeni.
Od tada, voz je čuvan u Beogradu, a održavali su ga radnici željeznice. Sada, međutim, ponovo radi.
Explore Montenegro, britanski tur operater, iznajmio je od Željeznica Srbije ovaj voz i sada ide na redovna putovanja između Beograda i crnogorskog lučkog grada Bara.
Prvi polazak organizovan je prošlog mjeseca, a ture će biti organizovane sve do 6. oktobra.
- Starijim ljudima i dalje nedostaje Tito, kaže Nemanja Ćirić, vodič voza, dok polazimo sa užurbane Glavne željezničke stanice u Beogradu.
Pijemo ljepljivu tursku kafu dok prolazimo pored kukuruznih polja, seoskih kuća sa strmim krovovima i uspavanim selima na početku našeg 11-časovnog putovanja do obale.
- Da, ovde nije bilo slobode govora, nije bilo struje, a čak su postojali i Titovi politički zarobljenici”, nastavlja on, “ali je stvoren sistem od kog su svi imali koristi. Još je sasvim uobičajeno da vidite njegove portrete u belom odelu i panamskim šeširom na zidovima dnevnih soba ljudi koji žive u ovom regionu.
Art Deco enterijer voza obuhvata sofe boje mente i persijske ćilime, sale i salone dekorisane marketarijama u mahagoniju, kruškovom i kestenovom drvetu.
Tu je i ogromni konferencijski sto okružen crvenim kožnim stolicama, od kojih svaka ima grb sada nepostojeće države.
Putnici mogu slobodno da obilaze cijeli voz, pa sam dao sebi slobodu da odaberem glavnu Titovu spavaću sobu za moju popodnevnu sijestu.
Osim spavaće predsjedničke sobe, voz takođe ima i krevete za Titovu ličnu svitu, vagon za ručavanje i spavaću sobu za pratilje povezanu sa Titovim odajama.
- Naravno, jedina osoba koja je spavala u tom krevetu bila je Titova supruga, kaže Popović, prije nego što je podigao obrve i nasmijao se.
Koliko se tačno predsjedničkih brojnih i čuvenih nevjerstava odigralo upravo u ovom vagonu, vjerovatno nikad neće biti poznato.
Popović, koji sada ima 75 godina, jedan je od četvoro živih ljudi koji rade na vozu još od Titovog vremena.
Sa širokim ramenima i upečatljivom gomilom crne kose, njegova odanost pokojnom predsjedniku, čak i poslije tri decenije, je takva da neće govoriti o detaljima iz Titovog privatnog života.
Tokom cijelog dana, dok lagano krstarimo kroz seoske stanice, lokalni radnici čekaju redovne linije i gledaju nas sa interesovanjem. Neki fotografišu mobilnim telefonima.
Prelaskom u Crnu Goru, splet tunela, vijadukta i mostova postaje sve gušći i sve impresivniji dok prolazimo pored planina okićenim snijegom i vodopadima.
Sunce tone dok punimo naše čaše Popovićevom domaćom rakijom (na putovanja je nosi u običnoj plastičnoj flaši).
Dok sam stigao u prestonicu Crne Gore, Podgoricu (napuštajući voz koji je još dva sata putovao do Bara), peroni su izgledali tamno i napušteno.
Usamljeni nosač prtljaga, sa cigaretom u uglu usana, daje mi svoje utiske o povrtaku Plavog voza, dok idemo kroz biletarnice i u noć.
- Ljudi su tada bili srećniji, kaže mi on. -Ali da je Tito sad živ, niko ne bi glasao za njega. Dobro je vidjeti voz ponovo, ali mi ne nedostaje čovjek za kog je napravljen.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
