Indijanci u pravoslavnom manastiru

Indijanske starješine iz rezervata često dolaze čak i na svenoćno vaskršnje bogosluženje. Doskorašnji starješina manastira, međutim, nije Srbin, poslat odavde da unese svetosavske ideje među crvenu braću! Otac Gerasim rođen je kao Amerikanac, Gordon Elijel. Manastir koji je vodio ima petnaestak monaha i predstavlja svojevrsni fenomen: gotovo svi kaluđeri su Amerikanci i većina njih govori i srpski i ruski jezik. Prošlog ljeta, u bratstvo se, međutim umješao jedan – Skandinavac. Naime, episkop zapadnoamerički Maksim postavio je jeromonaha Damaskina (Kristensena) za igumana ovog manastira.

Priča o bratstvu i prijateljstvu sa američkim Indijancima iz obližnjeg gradića Kotonvud, izuzetna je inspirativna ne samo za duhovnike, već, reklo bi se, i za filmadžije. Priča o manastiru, koji je osnovao bivši američki hipik Judžin Rouz (1934–1982), sjajan je predložak za prvi srpski vestern, koji mogu da režiraju, vjerovatno, samo dva reditelja na svijetu: Emir Kusturica i Kventin Tarantino. Kako sam, usred Beograda, naišao na ovu gotovo nestvarnu priču? Autorka romana „Volf, put ka istini", Zorica Zec, književnica i saradnica sajta SPC, jedna je od onih koja je istraživala slučajeve stranaca, ljudi drugih vjeroispovesti, koji su prelazili u pravoslavnu veru.

Njena romaneskna priča, doduše, ne dotiče se Amerike. Gospođa Zec u svom romanu opisuje dramu austrijskog vajara koji je prešao u pravoslavlje i zamonašio se u Srbiji i čija žena, austrijska novinarka, pokušava da ga vrati na stari put. Međutim, da bi napisala taj roman, koji je zasnovan na jednoj od istinitih priča, Zorica Zec je istraživala mnoge arhivske i crkvene izvore, kako bi upotpunila priču o neobičnimprelascima iz jedne vjere u drugu.

Tako sam se, iz nehata, susreo sa monasima, hipicima, Indijancima, bljedolikima i pravoslavnima, u vrletima Amerike.

Manastir Svetog Germana je, zvanično, osnovan 1967. godine i donio je pravoslavlje u ovaj dio zemlje američkih Indijanaca i kauboja. Biografija njegovog osnivača jeste kratak opis potrage za samim sobom i smislom života. Jeromonah Serafim Judžin Rouz, Amerikanac rođen u San Dijegu, pravoslavni je isposnik koji je prošao put preobražaja i spoznaje, kao rijetko koji čovjek u novijoj istoriji Srpske pravoslavne crkve.

San Francisko je u doba mladosti, kao grad u kom je studirao Judžin Rouz, bio otvoren za alternativne ideje i predstavljao je jedno od sjedišta hipi pokreta. Kao i mnogi njegovi vršnjaci hipici, Judžin se okrenuo mudrostima drevnog Istoka. Proučavao je budizam i ostale azijske vjere. Činilo se da je ovaj obdareni poliglota i istočnjački filozof, poput mnogih vršnjaka, našao svoj put.

Ali tokom studija, Judžin je otkrio dijela francuskog mislioca koji je tvrdio kako svako mora da nađe sopstveni put do vjere, pa da taj put može da bude zasnovan na različitim vjerskim učenjima. U ljeto 1955. godine upoznao je kolegu, mladića iz Finske koji je bio pravoslavac. Sa njim je prvi put kročio u pravoslavni hram.

Miris tamjana i svijeća, molitva sveštenika i vjernika, američkom mladiću učinili su se bliskim. Počeo je sve češće da posjećuje pravoslavna bogosluženja, da čita knjige i uči ruski i crkvenoslovenski. Imao je posebnu sreću da postane učenik arhiepiskopa Jovana Maksimovića, koji je Amerikanca unaprijedio u pojca. Kada je navršio dvadeset osmu godinu, odlučio je da se krsti u pravoslavnoj crkvi. Nekoliko mjeseci kasnije, s blagoslovom arhiepiskopa Jovana, Rouz je s Rusom Glejbom Pomošenskim, osnovao neku vrstu zajednice pravoslavnih knjižara, nazvavši je Bratstvom Svetog Germana Aljaskog. U martu 1964. godine oni su u San Francisku otvorili knjižaru, pokraj Ruske crkve.

Bratstvo je potom osnovalo izdavačku kuću „Sveti German pres". Poslije smrti arhiepiskopa Jovana, Judžin postaje svijestan da mu život u gradu više ne ostavlja vremena za molitvu i pisanje. Bratstvo je odlučilo da napusti San Francisko i uputi se u divljinu sjeverne Kalifornije.Tu su postali kaluđeri, 1967. godine.

U tom dijelu Kalifornije, zime su veoma hladne i surove, s mnogo snijega. Ljeta su vrela. Ali kaluđerima je, kada su osnivali manastir, bilo važno da se zdanje nalazi na izdvojenoj teritoriji, usred šume, što dalje od civilizacije.

Bratstvo Svetog Germana živjelo je u prvim godinama pustinjačkim uslovima– bez grejanja, kanalizacije i svijetla. Odvojeni od ostatka svijeta, Amerikanci u monaškoj odeždi SPC štampali su knjige na staroj, jednostavnoj štamparskoj mašini, ručno slažući slova.

Od zarade ostvarene prodajom knjiga, prvi iguman manastira otac Serafim, osnovao je časopis„Pravoslavna reč", koji i danas objavljuje dijela pravoslavnih mislilaca. Posjetioci dolaze u manastir, posebno 2. septembra, kada se 1982. godine, upokojio otac Serafim. Naime, tog ljeta, jeromonah Serafim odjednom je počeo da osjeća slabost. Kad su ga monasi odnijeli u bolnicu u Redingu, monah je već bio u kritičnom stanju i bez svijesti.

Za život jeromonaha Serafima molili su se i u Americi i u Rusiji, posebno u Grčkoj – na Atosu.

Doskorašnji monah Gerasim, nekada Amerikanac Gordon, održao je prije nekoliko godina, studentima na Bogoslovskom fakultetu Beogradskog univerziteta predavanje „Kako jedan Amerikanac gleda na pravoslavlje".

I on i njegovi nasljednici nastoje da pravoslavlje prestane da bude „najbolje čuvana tajna u Americi, kazao je na predavanju u šali iguman Gerasim. Možda je tajna u načinu molitve? Možda se američki monasi u SPC, u indijanskom okruženju, mole i na slijedeći način: Amin i haug!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.