Hilandar - pravoslavna duša Srbije Foto

Posjetivši (konačno) Hilandar, sa ovih skoro 50 godina života, mogu samo da kažem da je velika šteta čekati toliko na prvu posjetu. Iako se tamo odlazi sa velikom ljubopitljivošću, željom i radošću, razumljiva je i kolebljivost ili čak strah pred pitanjem da li je čovjek duhovno spreman i dostojan da posjeti ovo mjesto gdje duže od osam vijekova traje molitva i post hilandarskih monaha.

Međutim, kada stignete u Hilandar, bićete primljeni toplo, osjećaćete se kao svoj među svojima i dobićete tačno onoliko pažnje koliko je i potrebno. Ne zaboravite da veće pažnje i nema od skoro milenijumske svakodnevne molitve za dobro svih nas u Srbiji, od noćnih bdijenija i jutarnje službe koja počinje svakoga dana u četiri ujutro, kada monasi, sa kamilavkama sa vijelom, kao anđeoske sijenke promiču iz svojih kelija ka crkvi Vavedenja Presvete Bogorodice!

I tako, što prije prvi put dođete u posjetu Hilandaru, imaćete više vremena da planirate slijedeću ili slijedeće posjete, što ćete svakako poželjeti još kada u povratku sa Svete Gore kročite ponovo nogom u luku Uranopolisa.

Blagoslov za posjetu i dolazak u Hilandar
Sve detalje o tome kako se prijaviti, tj. tražiti blagoslov za posjetu Hilandaru, možete naći na sajtu www.hilandar.org. Ipak, ukratko, evo trenutno važeće procedure. Manastir se može kontaktirati preko broja telefona +302377023797, ali zbog brojnih obaveza hilandarskih monaha, minimalne su šanse da vam neko odgovori na poziv, osim možda ujutru od 8:30 do 9:30 i kasnije, od 11-12 časova. Zato je bolje poslati faks, na broj +302377023494, i dopis nasloviti: "BLAGOSLOV ZA POSETU HILANDARA - OCU SIMEONU", jer je otac Simeon Hilandarac osoba zadužena za posjete poklonika i hodočasnika.

U faksu, osim molbe za blagoslov treba poslati i slijedeće podatke:
1 - ime i prezime;
2 - broj pasoša;
3 - zanimanje;
4 - tačan datum ulaska na Svetu Goru (ili period u kome bi vama odgovaralo da učinite posjetu, pa da iz manastira opredele tačan datum);
5 - vaš telefon za kontakt;
6 - molba da vas manastir najavi za ulazak na Svetu Goru za navedeni datum.

Za pojedince se odobrava uglavnom jedno a za posjete grupa isključivo jedno noćenje, s tim što je i za grupe i za pojedince dobro da se što ranije jave manastiru, zbog ograničenih uslova smještaja, naročito poslije velikog požara iz 2004. godine. Po prijemu molbe, iz manastira ćete dobiti odgovor da li možete doći i kada, i to je to.

Kada stignete u Uranopolis, koji se nalazi na trećem, istočnom prstu Halkidikija, na samoj granici sa Svetom Gorom, možete odmah otići po svoju svetogorsku vizu, papir formata A4 koji se dobija u izvršnoj svetogorskoj kancelariji pod imenom "ΓΡΑΦΕΙΟΝ ΠΡΟΣΚΥΝΗΤΘΝ".

A do kancelarije se stiže na slijedeći način: kad drumom od Soluna, ili već odakle stižete, uđete u Uranopolis, sa svoje desne strane vidjećete hotel "Dženia", a zatim sa iste strane nailazite na gradski parking. Odmah pored parkinga, sa mjesta gdje se nalazi pumpa JET OIL spušta se ka moru mala ulica u kojoj ćete, poslije nekoliko metara - sa lijeve strane, videti pomenutu kancelariju. Na ćošku gdje se ta uličica odvaja od glavnog puta možete vidjeti i tablu koja vas upućuje ka toj kancelariji, ali je ona relativno neupadljiva pa će vam ipak biti lakše kad znate ove detalje.

Vizu (ΔΙΑΜΟΝΗΤΗΡΙΟΝ) možete preuzeti od 7:30 do 13 časova. Brod za Hilandar (tj. za Svetu Goru) polazi svakoga dana u 9:45, a prodaja karata (na obali, u "glavnoj" ulici, gdje se nalaze svi restorani, lako ćete je naći) počinje u 8 časova ujutru.

Papir je kompletno na grčkom jeziku, a na njemu piše vaše ime, broj pasoša i zemlja iz koje dolazite (znaju tu ponekad da pogreše), i još piše koji manastir je vaš domaćin.

Viza košta 25 evra za odrasle, a 10 evra za studente i đake. Karta za trajekt košta 5,5 evra - u jednom smjeru.

Jovanjica je prva luka u kojoj trajekt "Sveti Pantelejmon" staje poslije Uranopolisa (plovidba traje oko 45-50 minuta).

Osim trajekta, iz luke polaze i brzi brodići - u 8:45 i 10:45 (ako se dobro sjećam), ali time ništa ne dobijate (a skuplje plaćate) jer je dolazak minibusa iz Hilandara ionako prilagođen dolasku trajekta "Sveti Pantelejmon" u luku Jovanjica.

Prevoz od luke do Hilandara je besplatan, i traje oko pola sata, po zemljanom, vijugavom putu, kroz bujno zelenilo Svete Gore. Tek pred sam dolazak u manastir otvoriće se čaroban pogled na Hilandar i dolinu ka istočnoj obali Svete Gore.

Ako dolazite kolima u Uranopolis, možete ih ostaviti na već pomenutom gradskom, javnom parkingu, sa čuvarem i rampom. Cijena je 8,6 evra za cio dan, 12,2 evra za dva dana, 3 dana 15,8 evra, i tako dalje.

Sve ono što je dobro da znate o boravku u Hilandaru

Hilandarski minibus će vas dovesti tačno pred ulaz u Manastir. Tamo će vas sačekati monah - gostoprimac, tj. monah koji ima zaduženje da dočeka goste i pomogne im da se smjeste u obližnji konak.

Nas je dočekao otac Teodor, a uz njega je tu bilo još i nekoliko momaka koji borave po 2-3 mjeseca u Hilandaru, i pomažu tamo gdje je pomoć potrebna. A za par vrednih ruku posla uvijek ima, pa nikada nije naodmet da ponudite i svoju pomoć dok ste u Hilandaru, naročito ako ostajete duže od jednog dana. Kako se to kaže - treba uvek zaslužiti ručak i večeru, pa se tako i naš skromni doprinos ogledao u uspješnom čišćenju ogromne količine boranije, zajedno sa momcima - pomagačima, u hilandarskoj kuhinji, uz poneki gutljaj hilandarskog vina i vode iz bunara Svetog Save!

Pošto siđete stepenicama pored zidina manastira, dolazite do gostoprimnice, gdje vas čekaju ratluk, voda i kafa, gdje vam domaćini ispričaju one informacije koje su bitne - za početak, daju nekoliko prijedloga šta biste sve mogli da vidite, u Manastiru i oko njega, uključujući i šetnju do morske obale i manastira Sv. Vasilija, a zatim se, poslije upisivanja u knjigu gostiju, smještate u konak.

Zgrada konaka je izgrađena poslije požara iz 2004. godine - pa je sve novo, uredno i čisto, a ne sumnjam da će tako izgledati i za sto godina od danas.

Sobe imaju (uglavnom) po 6-7 kreveta, a postoji zajedničko kupatilo na svakom spratu - uključujući i par tuš kabina, toalete - dakle - potpuno komforan smještaj.

Možete zamoliti monaha gostoprimca, ukoliko ima vremena, da vas, čim ostavite stvari u sobe, provede po manastiru, pokaže crkvu, lozu Sv. Simeona i bunar Sv. Save, pokaže gdje je trpezarija, gdje je riznica, knjižara, prodavnica... Ako on nema vremena, obično će se u vašoj grupi naći neko ko je već boravio u Hilandaru, pa ga zamolite za tu malu pomoć prvog upoznavanja sa Hilandarom.

U svojoj sobi zateći ćete pravila ponašanja za vrijeme boravka u manastiru. Iako je sve to potpuno logično, i možda nepotrebno navoditi, evo ipak kompletne informacije, za svaki slučaj (a i da biste što spremniji stigli u Hilandar i da ne biste oduzimali monasima vrijeme nepotrebnim pitanjima):

"Poklonicima i posjetiocima Sv. Obitelji hilandarske, skrećemo pažnju na slijedeće:

1. Gostoprimstvo u Sv. Manastiru traje 1 dan, ukoliko se poklonik prethodno dogovorio sa Manastirom i ukoliko ima diamonitirion - dozvolu za boravak na Svetoj Gori.
2. Umoljavaju se posjetioci da za vrijeme boravka u Sv. Manastiru poštuju svetinju i poredak manastirskog života.
3. Nije dozvoljeno glasno pjevanje, buka, glasni razgovori. Upotreba kompjutera, kao i svih vrsta nosača zvuka (bez slušalica) takođe nije dozvoljena, jer se time narušava blagoobraznost zajedničkog života.
4. Snimanje kamerom je zabranjeno, kako u Sv. Manastiru, tako i na cijeloj Svetoj Gori.
5. Fotografisanje unutar zidina Sv. Manastira nije dozvoljeno. Monahe uopšte nemojte fotografisati bez njihovog blagoslova.
6. Nemojte pušiti unutar Sv. Manastira, i oko gostinskog konaka i svim prostorima za zajednički život. Pušenje je dozvoljeno kod telefona i putem prema moru.
7. U sobama, hodnicima, kao i u toaletima, posjetioci su dužni da budu obučeni pristojno.
8. Molimo za mir i tišinu u konaku poslije 22,00 časa, radi odmora pred noćno bogosluženje.
9. Nije dozvoljeno donošenje hrane iz trpezarije u sobe (osim uz blagoslov za bolesne), kao i konzumiranje alkohola van trpeze.
10. Molimo da ne kadite u sobama da se ne bi aktivirao protivpožarni alarm. Nemojte iznositi čaršave iz spavaona. Ne zaboravite da zatvorite mreže za komarce na prozorima.
11. Strogo je zabranjeno zadržavanje u blizini gradilišta.
12. Kupanje u moru na cijeloj Svetoj Gori nije dozvoljeno.
13. Nestanak stvari poklonika se veoma rijetko dešava; ipak, dragocenosti nosite sa sobom.
14. Djeci ispod 12 godina nije dozvoljen boravak u Sv. Manastiru.

BOGOSLUŽENjA:

Poželjno je prisustvo na svim bogosluženjima; prisustvo na Sv. Liturgiji je obavezno.

Povečerje sa Akatistom Presvetoj Bogorodici počinje odmah poslije večere. U toku povečerja iznose se ČASNI KRST i SVETE MOŠTI radi poklonjenja.

Pravoslavni koji žele da se pričeste Svetim Hristovim Tajnama treba da se prethodno pripreme postom, molitvom i ispovješću i da se ranije prijave gostoprimcu. Za one koji su u braku, potrebno je da budu crkveno vijenčani.

Poklonici su dužni da na bogosluženja dolaze pristojno obučeni (pantalone, dugi rukavi, čarape). Nije dozvoljeno kretanje po Sv. Manastiru i prisustvo bogosluženju u sportskoj odeći.

Klirici i monasi se umoljavaju da u crkvu i na trpezu dolaze u rasi i sa kamilavkom.

Nepravoslavni posjetioci bogosluženjima prisustvuju u srednjem dijelu crkve (u priprati).

Molimo da na dan odlaska napustite konak do 9,00 časova i stvari odložite ispred trijema kod telefona. Za način odlaska iz Manastira poklonici treba da se dogovore sa gostoprimcem. Za odlazak u druge Sv. Obitelji (manastiri, skitovi, kelije) potrebno je da unapred dobijete njihovo odobrenje. U protivnom vas neće primiti, i postoji opasnost da vam se ubuduće zabrani ulazak na Sv. Goru.

Evo još par komentara uz ova pravila ponašanja: U Manastiru nam je rečeno, što se fotografisanja tiče, da je fotografisanje (ipak) dozvoljeno i u manastirskoj porti - tj. da je strogo zabranjeno (samo) fotografisanje u crkvi Sv. Vavedenja i u manastirskoj trpezariji. I ponovio molbu da se nikada ne slikaju monasi bez njihovog blagoslova.

A što se tiče pušača, iako postoji ta kućica-trijem ispred ulaza u manastir gdje se može zapaliti cigareta (kod telefonskog aparata - s kojeg se može telefonirati, uz telefonsku karticu), iako postoji i ta 2,5 kilometara dugačka staza do mora, evo da i ja ovim putem apelujem da probate da izdržite taj jedan dan bez cigareta! Uvijek postoji taj promil opasnosti da neko baci užareni pikavac negdje gdje ne treba, i da se izazove, daleko bilo, požar na Svetoj Gori - pa valjda je to dovoljno za jednodnevno uzdržavanje od duvana? A ako je to nekome prevelika žrtva - da podsjetimo da posjeta Hilandaru nije obavezna.

Evo i RASPOREDA BOGOSLUŽENjA I TRPEZE:
- Večernja služba je u 17,00. Večera je odmah poslije večernje službe, a Povečerje je odmah poslije večere.
- Jutarnja služba počinje u 4,00 (polunoćnica, jutrenje, 1, 3, 6-ti čas, Liturgija). Ručak je odmah poslije Liturgije.

PREVOZ POKLONIKA
- za Dafni u 9,45 (u slučaju da iz Hilandara nastavljate posjetu nekom drugom manastiru, ili idete u Kareju, i slično. Ili - ako želite da se provozate trajektom uz zapadnu obalu Svete Gore do luke Dafni, a zatim da se vratite u Uranupoli - prim. S.O)
- za Uranupoli u 12,20.
Za odlazak u druge Sv. Obitelji (manastiri, skitovi, kelije) potrebno je da unapred dobijete njihovo odobrenje. U protivnom vas neće primiti i postoji opasnost da vam se ubuduće zabrani ulazak na Sv. Goru.

MANASTIRSKA KAPIJA
Otvara se u 3:30č a zatvara u 21:30č.

Važi što i za druge pravoslavne manastire - očekuje se da budete pristojno obučeni, u tamnijoj odeći, dugih rukava, bez "englesko-američkih" aplikacija i natpisa po majicama, sa dugačkim pantalonama, čarapama, obućom – što jeste malkice nezgodno tokom vrelog grčkog ljeta. Opet, ako vam svi ovi "zahtjevi" izazivaju nelagodu, opet važi isto - posjeta Hilandaru nije obavezna. Sa druge strane, u manastiru vam niko neće ništa zamjeriti, naročito ako prvi put dolazite, ali eto, sada - kad sve znate, ponašajte se smerno i pristojno, u skladu sa viševekovnim redom u "kući" u koju dolazite.

Hilandar, konačno!

Manastir Hilandar je jedan od 20 svetogorskih manastira, sa istorijom dužom od 800 godina. Davne 1198. godine, vizantijski car Aleksije III Anđel je u Carigradu svojim Prvim zlatopečatnim slovom darovao monahu Savi, izaslaniku Vatopeda, tadašnje razvaline starijeg grčkog Helandarijevog manastira, pa je Sveti Sava, uz očevu podršku, krenuo u obnovu ovog manastirišta.

A o tome kako su ovaj manastir nasljedili prepodobni otac naš Simeon i Sava smerni, sve piše u Hilandarskom tipiku Svetog Save, u drugom slovu:

„Oče blagoslovi! Ovaj naš sveti manastir, kao što znate, opustelo beše ovo mesto od bezbožnih razbojnika. A kada je k meni došao triblaženi nastavnik, otac naš Simeon monah (a ovo mesto ne može se uporediti ni sa jednim na zemlji), zbog težnje prema vrlini i nju tražaše vatreno, hoteći da primi naš monaški lik. Ranjen vrelom ljubavlju prema ovom i božanstvenim pokrenut Duhom, čuvši preslatki glas koji govori: „Ko ne ostavi sve i za mnom ne ide, nije mene dostojan", carstvo svoga otačestva ostavivši i sve što je na zemlji, i pobegavši iz sveta koji zarobljava dušu, dođe u ovu pustinju meseca novembra u 2. dan u godini 6706 (1197). I htede on blaženi, da kao što tamo opravda svoje carstvo, tako i ovde. Zaželevši da zavas nađe vama mesto spasenja, izmoli u cara ovo pusto mesto i uze mene grešnoga iz Vatopeda, i nastanivši se na ovom mestu i ostavši neko malo vreme sa mnom, a veliki i natprirodni podvig prešavši, 8 meseci u tome, pređe u večno blaženstvo."

Saborna hilandarska crkva posvećena je Vavedenju Presvete Bogorodice, a na centralnom mjestu u crkvi, na igumanskom mjestu nalazi se čudotvorna ikona Bogorodice Trojeručice, na istom onom mjestu gdje se, krajem 15. veka, svojom i božjom voljom našla u trenucima razmirica oko izbora novog igumana. Sve priče iz Hilandara, pa tako i o "Trojeručici", mješavina su istorije, činjenica, predanja, legendi, uslišenih molitvi i čuda. Jedna priča "proziva" slijedeću, a ova opet slijedeću, pa tako - dok ste u Hilandaru, slušajući priče monaha, gostiju i čitajući knjige, polako i sami uranjate u rijeku divnih hilandarskih priča.

Ikona "Trojeručica" nastala je davno: po jednoj priči naslikana je rukom jevanđeliste Svetog Luke, koji ju je zatim dao Svetoj Bogorodici da mu ona da svoj sud o njoj, a ona je, kako joj se ikona dopala, prislonila ruku na nju, i tu je ostao trag njene - "treće" ruke. Druga priča vezana je za Sv. Jovana Damaskina, tadašnjeg pomoćnika kalifa Damaska, prestonice Sirije, kome je pomagao u pitanjima vezanim za hrišćansko stanovništvo. Spletkom ikonoboraca, Jovan Damaskin bio je teško optužen kod kalifa, koji odluči da se njegovom pomoćniku za kaznu odsječe desna ruka. Uspjevši da dobije nazad odsječenu šaku, Jovan se pred ikonom Presvete Bogorodice cijele noći molio za iscjeljenje svoje ruke, na šta je Bogorodica uslišila njegovu molitvu. Zbog radosti uslijed ovoga događaja, Sv. Jovan je na donjoj lijevoj strani ikone postavio srebrnu ruku, sličnu odsječenoj, poslije čega je ikona dobila današnji naziv - "Trojeručica".

Prešavši kasnije u Lavru Sv. Save Osvećenog u Palestini, priklonio se proročanstvu Sv. Save Osvećenog da će u Lavru, u narednim vijekovima, kao poklonik doći jedan carski sin, po imenu Sava, i da će pri njegovom poklonjenju grobu, pričvršćeni igumanski štap pasti na zemlju. Tome carskom sinu će se, po ispunjenju proročanstva, tada dati taj igumanski štap, ali i ikone Bogorodice "Mlijekopitateljice", kao i "Trojeručice". Tako se i desilo, davne 1217. godine. Sveti Sava je ove svetinje donio na Svetu Goru - tako da se danas štap i ikona "Mlijekopitateljica" mogu vidjeti u Kareji, a "Trojeručica" - u Hilandaru.

"Trojeručica" je 1347. godine data caru Dušanu, kao blagoslov manastira, a u istom vijeku, na nepoznat način, prelazi sa carskog dvora u manastir Studenicu. Početkom 15. vijeka, pred napadom Turaka, monasi Studenice su, spasavajući svetinje od pljačke, učvrstili ikonu "Trojeručicu" na samar jednog magareta i pojterali ga, uz molitvu da ikona dođe na sigurno. Ikonu na magaretu nađoše monasi, čudom, nedaleko od manastira Hilandar i čim su je monasi preuzeli, magare pade mrtvo. Na tom mjestu i danas stoji kapela - pokloničko mjesto, par stotina metara od manastira, na putu ka obali i pirgu kralja Milutina.

Ikona „Trojeručica" je najveća svetinja hilandarske crkve, zajedno sa mjestom gdje su počivale mirotočive mošti Svetog Simeona. I ne samo hilandarske crkve već i cijelog pravoslavnog svijeta, za šta je najbolji dokaz i doček „Trojeručice" u Solunu, prije nekoliko godina.

Hilandar je inače manastir u kome se nalazi najviše čudotovornih ikona. Tako se u crkvi nalaze i "Bogorodica Popska", "Bogorodica koja je urazumila crkvenjaka", "Bogorodica akatistna" i "Bogorodica Dohijarska". U riznici manastira može se vidjeti još i najstarija očuvana hilandarska ikona - urađena kao mozaična - ikona Presvete Bogorodice Putevoditeljke, ili Bogorodica Odigitrija, dijelimično oštećena, ali neumanjene ljepote, ikona pored koje se uprepodobio Sveti Simeon.

Druga velika svetinja u hramu Vavedenja, tj. Sabornoj hilandarskoj crkvi, je mjesto gdje je nekada bio prvobitni grob Svetog Simeona Mirotočivog, a gdje se danas nalazi veliki srebrni sakrofag, kivot, postavljen na to mjesto 1973. godine, i djelo je umjetnika Vojislava Bilbije. On je svoj "trag" ostavio i na stijeni u blizini manastira gdje je uklesan lik Svetog Simeona, a da pomenem da je njegovih ruku dijelo i skupocijeni studenički kivot za prepodobnu Anastasiju, majku Svetog Save (Ane Nemanjić).

Mošti Svetog Simeona prenijete su još 1206. godine u Srbiju, gdje se i danas nalaze, u manastiru Studenica, a to je učinio Sveti Sava, da bi ih odnio na bezbjednije mjesto, pred napadima krstaških četa na svetogorska bogatstva, ali i da bi nad njima izmirio svoju braću, Stefana i Vukana.

Još jedna divna hilandarska priča govori o velikoj tuzi koju su monasi osjećali kada su mošti Svetog Simeona krenule iz Hilandara put Srbije i o tome kako se igumanu Metodiju (prvom hilandarskom igumanu) Sveti Starac javio u snu i rekao da ne tuguju i da će se desiti jedna velika radost za manastir. Tako se i desilo, i iz zida Saborne crkve izbila je vinova loza, koja rađa i dan danas, i koja je, sa više od 800 godina starosti (ili mladosti, ako računamo da će još hiljadama godina rađati!) najstarija loza, kažu, u Mediteranu. Postoji i predanje da će nad Hilandarom postojati blagoslov Svetog Simeona sve dok i ova loza bude donosila plodove. A ona je zaista pravo čudo - pa se danas mogu vidjeti dvije grane loze, debele kao manje drvo, kako se uzdižu nekoliko metara ka pravim zelenim bokorima, olistalom dijelu, na drvenoj konstrukciji koja povezuje crkvu i obližnji trijem stare cisterne. Tako sa jedne strane crkve rastu dvije grane loze, a sa druge strane – dva džinovska čempresa, za koja kažu da takođe potiču iz vremena osnivanja Hilandara.

A hilandarska loza je poznata po tome da pomaže bezdetnim parovima da dobiju djecu, pa iz svih zemalja u okruženju, a ponekad i iz najudaljenijih krajeva svijeta, stižu molbe hilandarskom bratstvu za čudotvornim zrnima grožđa Svetog Simeona.

Hilandarske freske su posebno blago našeg manastira, a najstarije sačuvane su još iz 13. vijeka (u crkvici Sv. Đurđa, u istoimenom pirgu). Međutim, gdje god zaustavite pogled, od fresaka u Sabornoj crkvi, kod oltara, pa u unutrašnjoj i spoljnoj priprati, pa do fresaka u trpezariji, u krstionici pored hrama ili u samom ulazu u manastirsku portu, sačekaće vas divne kompozicije, stvorene baš i jedino za Hilandar. Kako sam jednom pratio službu iz unutrašnje priprate, valjda će mi zauvijek ostati pred očima ktitorska kompozicija sa Kraljem Milutinom, nastala 1321. godine.

I tako, ustanete ujutru, prije četiri sata pa krenete iz spoljnjeg konaka ka manastiru i Sabornoj crkvi - a odozgo vas osvijetli zvjezdani svod, na kojem se ocrtava valjda i najbeznačajnija zvijezda mliječnog puta - koliko je sve bilo vedro i jasno te junske noći. Još dok prilazite crkvi, a naročito kada uđete unutra u tminu osvijetljenu ponekim kandilom i svijećom, i kada počnu polunoćnica (crkvena služba koja se vrši u ponoć i u svaki čas noći do jutra, po noćnoj tišini koja omogućava najbolje uslove za molitveni razgovor sa Bogom) i jutrenje - vidjećete na sve strane obrise monaha sa kamilavkama i velovima, koji kao anđeoske sijenke promiču oko vas.

Ulazeći u hram Sv. Vavedenja, i prolazeći kroz priprate i brod crkve, pozdravljajući se sa prestonim ikonama, desiće vam se da vas iznenade, u uglovima crkve, u drvenim klupama uza zidove, pogurene senke monaha u molitvi.

I sve to prošarano mirisima hilandarskog tamjana u zoru. Da li u tim trenucima kod poklonika Hilandara rade emocije, da li se osjeti strahopoštovanje pred ovom osmovjekovnom molitvom, da li preovladavaju jaki duhovni doživljaji dok se čuje tiha a jasno izgovorena molitva a sijenke monaha, freski i ikona igraju po hramu - taj odgovor mora svako naći za sebe, jednom, kada ovako dođe na poklonjenje Hilandaru.

Napolju je sve vrijeme vladala skoro potpuna tišina, tek se povremeno čulo drveno klepalo koje je pozivalo na jutarnju službu i na početak jutarnje liturgije. Unutra se odvijala Sveta Liturgija, valjda potpuno ista kao i onda kada je ovdje bio Sveti Sava i njegov otac, Simeon.

Pridjev „božanski" najbolje može opisati ove trenutke.

Pošto se završi Liturgija, odlazi se pred trpezariju, preko puta glavnog ulaza u crkvu, gdje se, pored istočnog, spolja frekopisanog trpezarijskog zida - nalazi trijem sa arkadama, mozaičnim podom i drvenim klupama, na kojima se sjedi i čeka poziv na ručak. Jeste da je u 8 sati ujutru, ali je - ručak! Ti trenuci su i prilika da vidite sve monahe na okupu, pa i za razgovor sa ponekima od njih.

Obroci u trpezariji su nezaboravan doživljaj. Sama činjenica da objedujete u prostoriji iz doba Kralja Milituna, sa početka 14. vijeka, okruženi freskama, dok u čelu glavnoga stola stoji ikona Presvete Bogorodice, više je nego dovoljna da zahvaljujete Bogu na datom obroku.

Po datom znaku zvonom, tj. „trpeznim bilom", kako to u tipiku piše Sveti Sava, ulazi se u salu, i zatim proiguman i monasi sjedaju za stolove u dnu sale (nasuprot ikoni Bogorodice), a poklonici i ostali gosti i pomagači sjedaju redom duž bočnih stolova, uz pomenuti istočni zid.

Poslije molitve daje se znak da se počne sa jelom, a za to vrijeme dežurni monah počinje da čita žitija iz života svetaca, priče iz Starog i Novog zavjeta, a poslije nekog vremena daje se znak i da se može sipati i vino. Jede se, naravno, u tišini, a cio objed traje petnaestak do dvadeset minuta. Obroci su, ako smem da primjetim, sasvim na mjestu - i po kvalitetu i po kvantitetu, i, naravno, posni - a tih dana smo jeli pasulj, pa ukusnu tjesteninu, potaž sa povrćem, uključujući uvijek i svježu salatu iz hilandarske bašte.

Po davanju znaka da se prestaje sa jelom, proiguman govori završnu molitvu, i zatim, prvo monasi, a zatim i poklonici, napuštaju trpezariju. Ispred vrata trpezarije stoji proiguman i blagosilja sve koji izlaze iz sale, a zatim svako nastavlja prema svojim obavezama i poslušanjima.

Inače, period poslije ručka je obično vrijeme za obilazak riznice Hilandara.

Put vodi između crkve i manastirskog dijela gdje se nalaze monaške kelije, pored pirga Sv. Đurđa, 30 metara visokog (a toga postajete svjesni tek kada pirg pogledate sa spoljnje strane Manastira), pored loze Svetog Simeona, pa pored bunara Svetog Save, prokopanog kroz osam metara stijene - gdje ne možete da odolite a da ne popijete gutljaj vode iz limenog lončeta, pa sve do nedavno obnovljene i urađene riznice - na potezu između Zvonare i pirga Svetog Save.

Taj put od trpezarije do riznice nije duži od pedesetak metara, ali zato svakim korakom i pogledom dotičete neki od osam proteklih vijekova, i mogli biste danima da prevaljujete to rastojanje kada bi vam neko pričao sve priče utkane u te zidine, pirgove, bunare i freske.

Riznica se nalazi u velikoj, svijetloj, pravoj muzejskoj prostoriji. Ovo je mjesto gdje ćete vidjeti najveći dio najznačajnijih hilandarskih ikona. Među njima je najstarija očuvana ikona Presvete Bogorodice Putevoditeljke, urađena u mozaiku, iz davne 1200. godine. Tu su i ikone Gospoda Svedržitelja i Presvete Bogorodice - Odigitrije, iz doba Uroša Prvog, pa dvije najveće hilandarske ikone, nekada dio kamenog ikonostasa iz doba kralja Milutina - ikone Hristosa Svedržitelja i Bogorodice Milostive. U riznici se nalazi i veliki Deisisni čin, tj. deset ikona sa nekadašnjeg ikonostasa Saborne crkve - sa Presvetom Bogorodicom, Sv. Jovanom Krstiteljem, Sv. Apostolima Petrom i Pavlom, Sv. Arhanđelima Mihailom i Gavrilom i Svetim jevanđelistima. Sve će vam to, uostalom, pokazati i ispričati Otac Simeon kada vas uvede u riznicu.

Pored riznice nalazi se i velika biblioteka, u kojoj se danas čuva preko hiljadu rukopisa, od kojih 74 na pergamentu, skoro 400 hrisovulja i povelja, 76 primerjaka stare štampane knjige i 6 ikunabula (najstarije štampane knjige, nastale prije 1500. godine), preko 4500 primeraka starih knjiga i više od 40.000 knjiga, časopisa i novina od 18 do 20. veka.

A kada prođe popodnevna služba i večera, za povečerje se u dijelu glavnog broda crkve pred monahe i goste-poklonike iznesu mnoge velike hilandarske relikvije, dijelovi mošti najvećih svetaca Pravoslavlja i srpske i svetogorske istorije, čestice i dijelovi Časnog krsta, ukratko - nađete se u još jednoj riznici, neprocijenjivog bogatstva. Ali sve su to riznice za dušu, a ne za oči.

Blizu riznice nalazi se i crkvica Sabora Svetih Arhanđela, iz 14. vijeka, a nad njom se uzdiže pirg Svetog Save, prvobitno Sv. Jovana Preteče, visok skoro četrdeset metara i dvija veka stariji od crkvice. To je i najveća odbrambena kula Hilandara, kula kakvu ima praktično svaki manastir na Svetoj Gori, a služile su za odbranu od brojnih napadača tokom vjekova - od gusara, Saracena, Krstaša, Turaka, znanih i neznanih.

U svakoj kuli, pa tako i u Pirgu Svetog Save, nalazi se po jedna zavjetna crkva, paraklis, gdje bi se monaška bratstva, pred napadom, povlačila i molila do posljednjeg trenutka - uz Liturgiju i zaupokojenu molitvu, da bi se odatle vaznela direktno na nebo - jer se nijedno bratstvo na Svetoj Gori nije nikada predalo svojim neprijateljima. Osim što je služio za odbranu od vojski i pljačkaša, pirg Svetog Save je 2004. godine, očigledno, odbranio i Manastir od daljeg širenja požara ka monaškim kelijama i Sabornoj crkvi.

Hilandar, inače, nije nikada osvojen silom, mada je bilo teških (i još težih) trenutaka. Iz pirga je iguman Danilo (kasnije srpski arhiepiskop) rukovodio odbranom od opsade Saracena. Kula je građena u nekoliko faza - od vremena Svetog Save, pa dograđivana za vrijeme kralja Milutina, a posljednji dio, baš pod samim krovom, krajem 17. vijeka. Naravno, malo kamenim, malo drvenim stepeništem, možete se popeti do vrha kule, i uživati u pogledu. Neki od tih pogleda, ali kroz objektiv svoga foto-aparata, sigurno ćete ponijeti i kući.

Jedan od načina da pomognete obnovu Hilandara je i kupovina u manastirskoj prodavnici. Šta god kupili, ponijeli i poklonili odavde - učinićete dobro. Na raspolaganju su vam brojne knjige, brojanice, mirišljavi tamjan, krstići, slavske svijeće, pa i ukusna i veoma jaka hilandarska rakija, koja aromom podsjeća na grčki uzo.

Blizu novih konaka, koje zovu i imenom "senara", nalazi se crkvica Blagoveštenja. U prizemlju crkve nalazi se kosturnica hilandarskih monaha, sa lobanjama svih počivših članova bratstva iz prethodnih vijekova. Kako je to neko lijepo rekao, Sveta Gora je mjesto gdje se ljudi ne rađaju već samo umiru. Ali i sama monaška smrt je, na neki način, takođe molitveni čin, jer se ovdje nesebično živi, moli i umire za cio ovaj svjet.

Za monahe je rastanak sa bratstvom istovremeno čas susreta sa Bogom, pa ne postoje razlozi za tugu kada dođe kraj ovozemaljskog puta. Kako prije hiljadu godina, tako i danas, monasi se sahranjuju na isti način, bez kovčega, u svojoj mantiji. Poslije sedam godina, ili možda kada ponovo dođe vrijeme za novu sahranu, grob se otkopava i kosti izvade, da bi se oprale vinom i okadile tamjanom. Tada se kosti spuštaju u zajedničku kosturnicu, a lobanja zauzima mjesto u onoj prostoriji crkvice Blagoveštenja - ponekad se čak na čelu zapiše ime i godina upokojenja.

Nije to običaj samo u Hilandaru, već u svim svetogorskim manastirima. Kažu da je velika radost kada kosti zamirišu na bosiljak pri iskopavanju, jer taj božji odabir da se baš kroz njih proslavi, govori da smrti - nema, ili što bi Kusturica rekao - da je smrt samo jedna neprovjerena glasina.

Sveta Gora

Na trećem "prstu" poluostrva Halkidiki nalazi se jedinstvena zemlja monaha i srce svjetskog pravoslavlja - Sveta Gora.
Posjetioci, još sa broda, mogu da primjete brdo Atos kako se uzdiže na 2.033 m visine. U antičko doba na vrhu Atosa nalazio se hram posvećen Zevsu.
Prema crkvenim predanjima Majka Božija je na putu za Kipar, zbog oluje, pristala uz obalu Atoske gore gdje je pokrstila mnogobošce koji su tu živjeli i tu ostavila jednog od apostola kao učitelja i starješinu a sebe postavila za zastupnicu poluostrva.
Sveta Gora se pod vlašću Rima nalazila sve do 313. godine kada je car Konstantin izdao ukaz o slobodi vjeroispovesti hrišćana.

Pravo samostalne uprave na Atosu darovano je monasima u 9. vijeku carskom poveljom i tada se pojavljuje i srpsko, rusko, bugarsko i slovensko monaštvo. Sa padom Vizantije, Sveta Gora je ipak uspijela da očuva samoupravu uz plaćanje danka.

Ženama je pristup na Atos zabranjen od 442. godine kada je ćerka Teodosija Velikog posjetila manastir Vatoped ali se tom prilikom iz ikone Bogorodice čuo glas koji joj je saopštio da odstupi.
Žene mogu da ostanu na jednom od brodova koji obilaze Atos sa udaljenosti 500 metara od obale, a mogu da posjete i neke od metoha - manastirskih imanja, van manastira poput Kakovo nedaleko od Jerisosa.(Tanjug)
 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.