Ulice u Francuskoj pune mladih beskućnika
Moje ime je Hulio, kaže to mladić dok stoji na ćošku ulice grada Valensa, smještenog u u jugoistočnoj Francuskoj.
Njegova dva prijatelja se na to smiju.
- To nije istina. Zove se Antonio - kažu oni.
Hulio Antonio ima zarazan osmijeh i modernu odjeću dok odlazi na piće u trendi kafić. On bi jednog dana želio da postane bodibilder ili sportski trener. Još nije odlučio šta bi volio da bude.
Njegova dva prijatelja se naslanjaju na automobil pokušavajući da se malo ogriju na njegov motor.
- Vi ste obični beskućnici - kaže im Hulio Antonio.
Njih trojica su se upoznali na ulicama ovog grada, gdje i sada žive, mada se ne čini da su beskućnici. Oni ulažu dosta napora da sakriju tu činjenicu. Kada se našao na ulici Hulio Antonio je pomislio u sebi: "Čovječe, zar već". On je i ranije viđao beskućnike.
- I to uglavnom na televiziji viđam veoma prljave ljude koji dosta piju - kaže.
Mislio je da se to može samo desiti starijim ljudima ili onima koji su propali u životu kao na primjer, biznismenima.
- Život još nije ni počeo za nas, a već se nalazimo u ovoj situaciji - jada se on.
Svi imaju oko 20 godina.
- Šta sada da radimo - pita se Hulio Antonio.
Nažalost, oni nisu usamljeni primjer. Socijalni radnici iz grada Rošefora, smještenog u regiji Esni, opisiju slične primjere ove ranjive populacije. Oni su čisti, uljudni i često nevidljivi - beznadežno izgubljeni.
- Djeca nekada jednostavno završe na ulici - kaže jedan socijalni radnik iz Pariza.
Prije nekoliko dana u centru za beskućnike jedan od predstavnika "generacije milenijum" pitao je da li na jelovniku ima "nutela". U regiji Esni telefonske brojeve za humanitarnu pomoć koju nudi organizacija SAMU okrenulo je 1.233 ljudi u 2013. i veliki dio poziva je stigao od mladih ljudi između 18 i 25 godina. U Parizu mladi ovih godina stoje iza 13 odsto poziva, što je dvostruko više nego 2007. Dugo vremena je slika otpuštenog profesionalca koji je postao beskućnik bila simbol društva koje propada. Nakon njega pojavila se slika radnika koji spavaju u svojim automobilima.
- Ali dobro pogledajte ove mlade. Sutra će njihova lica biti slika našeg vremena - kaže Erik Pliez, direktor SAMU-a za područje Pariza.
Na autobuskoj stanici u blizini Niona dječak se dere: "Septembar 11! Lezi dolje!".
To govori svom psu. Kristofer čeka na autobus da bi otišao kod svoje majke, kao i većinu dana vikenda.
- Da li misliš da će te primiti nazad - pita ga drugi dječak, koji takođe vodi psa.
Kristofer je mjesecima čekao na poruku na svom telefonu, u kojoj bi pisalo "Dođi kući. Mama". Autobus nije stigao i on odlučuje da ide pješke. Nakon 17 kilometara majka ga čeka ispred kuće smještene usred polja.
- Kasniš, kao i tvoj otac - prekorijeva ga.
Kristofera nije briga. Oca više ne viđa. Njih dvoje sjede na kauču na kojem je spavao pet godina, nakon što mu se majka preudala.
- Moram izaći, idem da obavim neke stvari - rekao je njegov očuh prije nego što je izašao iz kuće. - Još živi na tvojoj grbači, zar ne? Kristofer šapnu nešto majci da bi ga ona pomazila po obrazu. - Budi tih, nemoj započinjati prepirku.
On je tokom svog formalnog obrazovanja radio mnoge gluposti. Ali kap u punoj čaši je bio problem sa "plejstejšnom" kojeg je posudio od očuha.
- Ovaj put je bilo dosta. Uzmi svoje stvari i izlazi iz kuće - galamio je tad očuh.
U početku je spavao sakriven u žbunju nekih 500 metara od majčine kuće. Jeo je iz kontejnera prodavnica brze hrane gdje je nekada išao sa svojim rođakom. To je bilo prije šest mjeseci. Dok sjede na kauču, majka ga pita da li je našao nešto novo, ali on ništa ne odgovara. Prije nego što je otišao stavila mu je u njegov mali ruksak sportske čarape i dvije čokolade, kao i ćebe od flisa.
- Obećaj mi da nećeš o ovome pričati sa svojom bakom. Bila bi prilično zabrinuta - rekla mu je tom prilikom.
On se vraća na stanicu gdje zatiče svoje prijatelje i počinju da traže mjesto za prenoćište.
- Da barem još imamo obavezni vojni rok. Barem bismo tako nešto postigli - kaže mladić pod nadimkom Las Vegas, koji se nalazi u sličnoj situaciji kao i Kristofer.
On sa svojom djevojkom Stefani spava u napuštenom vagonu na željezničkoj stanici. Od kada su zatvorili dva socijalna centra i od kada je zatvoren parking u centru grada, koji se noću grijao, oni su primorani da spavaju u vagonu.
- Koncept porodice se raspao. Djeca završavaju na ulici sa velikom šansom da ne uspiju u životu - nemaju veza, nemaju posla, nemaju iskustva i nemaju kvalifikacija. Socijalna politika je jednostavno iznevjerila ove mlade ljude. Kao da im je rečeno da ih niko ne treba. Potrebne su nam velike promjene u politici o mladima - kaže Žan Luk, jedan od radnika u prihvatilištu u blizini Valensa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
