Tri generacije u dvosobnom stanu

Često i po deset osoba živi u malenim stanovima roditelja, nerijetko tako malenim da više nema mjesta niti za vrata.

- U neko davno doba su ljudi dobili od države stan u kojem smiju živjeti, ali onda su se vjenčali i dobili djecu. Onda su se i djeca poženila i poudavala i sama dobila svoju djecu i sad svi žive u istom kućanstvu - objašnjava Kubanac Horhe stanje u svojoj zemlji.

Sve do 2011. privatne osobe na Kubi uopšte nisu mogle ni kupiti ni iznajmiti kuću ili stan.

- Sve to potiče od sovjetskog socijalističkog modela - objašnjava Mihael Zeuske, stručnjak za latinoameričku istoriju.

U revoluciji pod Fidelom Kastrom još 1960. sprovedena je takozvana Reforma Urbana, reforma gradova. U tome je Kastro jasno pokazao da "izrabljivanjem radničke klase" smatra i to da im se iznajmljuju stanovi i da onda moraju plaćati stanarinu. Kastro je nacionalizovao sve zgrade i stanove je prepustio stanovnicima, uz minimalnu naknadu.

Međutim, postojao je problem jer stanovnicima nije bilo dozvoljeno da raspolažu stanovima u kojima su živjeli. Prije svega je bila zabranjena kupovina ili prodaja stanova jer to je bilo protivno ideji ravnopravnosti svih građana u radničkom raju. Dozvoljeno je bilo samo naslijediti stan ili ga zamijeniti - za stan slične veličine i vrijednosti.

- To je prouzrokovalo društvenu podjelu. S jedne strane su tu starci koji su još za vrijeme Reforma Urbana dobili stan i koji još i danas dominiraju čitavom porodicom. Sa druge strane, tu su mladi koji žive u paklu - objašnjava profesor Zeuske.

U takvim nakrcanim stanovima jedva da ima i minimalnog prostora za privatnost, a onda je tu i kontrola "prve generacije" nad svim svojim potomcima.

Jer ko ima stan, taj ima i moć. Već i to je razlog mnogih slučajeva alkoholizma, a malo koja bračna veza izdrži takav pritisak tako da je i broj razvoda izuzetno visok.

Na kraju, objašnjava stručnjak za Latinsku Ameriku, kada vide da im se san o sopstvena četiri zida nikad neće ispuniti, mladim Kubancima ostaje samo jedan izlaz - da pobjegnu iz Kube.

Od prošle godine, sasvim teoretski, svaki Kubanac ili Kubanka može kupiti svoj stan. Kažemo "teoretski", dodaje Zeuske, jer je gotovo nemoguće sakupiti dovoljno novaca. Prosječna plata je, preračunato, oko 15 evra mjesečno, a za stan ili kuću treba platiti od 4.000 do 15.000 evra. Osim toga, dolazi i trošak uređenja stana, jer su u pravilu svi stanovi u ruševnom stanju. Za Kubance koji žive samo od svog rada u državnoj tvornici, to je nedostižno bogatstvo.

Naravno, i u Kubi su se gradili socijalni stanovi, a grade se i danas. Međutim, poznavalac Kube tu ne očekuje čudo.

- Ne znam koliko to može riješiti problem koji je toliko narastao. I uopšte, na Kubi (kao i u mnogim socijalističkim zemljama) gradnja stanova se uvijek beskrajno odugovlačila, jer ne samo da niko na gradilištu nije baš previše radio, nego se masovno krade građevinski materijal."

Za Kubance koji žive samo od svog rada u državnoj tvornici ili kancelariji, to je nedostižno bogatstvo.

Kubanac Horhe priznaje kako su i njegovi sunarodnici dijelom sami krivi za nevolju.

- Ima Kubanaca koji imaju rodbinu u inostranstvu i kojima je moguće poslati četiri, pet ili čak 20.000 evra kako bi kupili stan. Ali mnogi još čekaju da im država dodijeli stan jer je prije to bilo besplatno. A mora se platiti i struja, voda, plin... - priča Horhe.

On dodaje da je imao sreće - njegov otac je odselio u inostranstvo da bi tamo bio ljekar, tako da je on dobio svoj stan, iako sa "samo" 45 godina. Mnogi drugi odrasli Kubanci mogu samo sanjati o sopstvenom stanu.

Život na Kubi

Kuba je siromašna zemlja, gdje stanovništvo teško živi. Prosječan životni standard Kubanaca je ispod  granice siromaštva za srpski pojam. Najviše zarade ima od turizma, mada Kubanci tvrde da se od toga može samo skromno živjeti, a da dobro žive samo visoki članovi partija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.