Tamo gdje je carstvo bijede i luksuza

Neke stvari, dramatični kontrasti zemlje od 1,2 milijarde stanovnika, ostale su neizmijenjene. Nigdje se to više ne vidi nego u ovom ljudskom mravinjaku od 20 miliona ljudi.

U gradu za koji tvrde da po kvadratnom kilometru ima više milijardera nego na Menhetnu, bogatstvo je razmetljivo, bahato, surovo i nadmeno. Siromaštvo je kužno, bolno, prljavo, tragično.

Badrija Prasada (51) sjedi na asuri na trotoaru ispred bolnice Tata. Pored, sa krvavom gazom koju otkriva sari, leži njegova supruga Gita Bai, 44. Došli su iz jednog okolnog sela prije četiri mjeseca kada je ona operisana od raka u stomaku. Tretman u bolnici je besplatan, ali ne mogu da obezbjede smještaj.

“Doktor nam je rekao da moramo redovno na kontrolu, a kako nemam para da često putujemo za Mumbaj, riješili smo da ovde ostanemo. Shvatili smo da je malo mjesta za siromašne. Ima jedno koje daje sklonište i hranu za 10 rupija (1,5 dolar) dnevno, ali uvijek je puno i moramo dugo da stojimo u redu. Ovaj pločnik plaćam tri rupije na dan”, kaže Badri.

Na pola sata vožnje odatle je Antalija haus, rezidencija Mukeša Ambanija, jednog od najbogatijih Indusa. On, supruga, dvoje djece i njegova majka žive u zgradi od – 27 spratova. Prostor popunjava i 600 sluga i sluškinja, ali tu ne stanuju. Parkovi, vodopadi, bazeni, bioskopska sala. Jedan sprat je zoološki vrt.

Dok užurbani gurui finansija i maharadže IT industrije čekaju otvaranje berze u Tokiju i prvu Kristijevu aukciju umjetnina, donji srednji stalež rano ujutru izlazi u parkove na zajedničku joga terapiju – smijehom. Prvima se život osmijehnuo, ali na licu im se vidi briga o profitu, akcijama i uvećavanju bogatstva. Drugima materijalni život nije poklonio sreću, pa ljekoviti smijeh nalaze u vježbama duhovnosti.

Poznat pod imenom Bombaj do 1995, kada su ga hindu nacionalisti preimenovali u Mumbaj, ovaj grad je gigantski simbol kontrasta. Zahvaljujući lokalnom zakonu o zemljišnoj reformi, prepliću se životi najsiromašnijih i najbogatijih.

Odmah uz ne preterano luksuzne zgrade sa pogledom na Indijski okean, u kojima kvadrat košta 20.000–40.000 dolara, u sklepanim udžericama i psima lutalicama obitavaju porodice baštovana, kuvara, šofera, sobarica, “aja” – žena čiji je posao da bdiju da se djeca bogatih noću ne otkrivaju.

Moguli biznisa prolaze kolima pored ježeva postavljenih po ulicama zbog terorizma. Fensi barovi su odmah uz čadžaver čajdžinice, žene zamotane u sarije kupuju pored devojčica sa koledža obučenih po poslednjoj zapadnoj modi.

Za bogate, najveći grad Indije je mjesto snova, kosmopolitsko finansijsko središte zemlje čiji su simboli poslovni neboderi što blješte poslije monsunske kiše, luksuzni hotel “Tadž Mahal” iz 1903, Bolivud – ponosni odgovor Holivudu, radnje, restorani i barovi kao prenijeti iz mondenskih kvartova evropskih prestonica.

Većina najvećih indijskih poslovnih firmi, kao i multinacionalnih kompanija poput “AT&T”, “Dženeral motorsa” ili “Šela” ima predstavništva u Mumbaju. Sa dvije najveće berze, grad je finansijski centar Indije: nacionalna banka, Meril Linč, Goldman Saks, JP Morgan, Barklejs, Dojče banka.

Takav Mumbaj postao je magnet Indusima koji traže bolji život, 100–300 porodica ulazi svakog dana uglavnom iz države Maharaštra, ali grad se najčešće pretvara u masovnu grobnicu snova onih koji završe u izuzetnom siromaštvu, prostituciji ili organizovanom kriminalu.

Imperijalni tornjevi su najviše zgrade u Indiji čije raketne forme uranjaju u magličasto nebo. Ali, treba pogledati tornjeve iz Fokland Rouda, dijagonalne ulice koja se završava tik pred kulama.

Fokland Roud je sinonim za prostituciju, poznat kao kavez u kome je smještena ženska roba. Ovdje usluge nude i za jedan dolar. Na drugom kraju, u Imperijalnim tornjevima, pentahaus košta 20 miliona dolara.

Kako uklopiti 700 miliona siromašnih Indije, asketizam hindu mistika i muslimanskih sufija sa raskalašnim klubovima Mumbaja u kojima su poslije osam godina zabrane ponovo provokativno zaigrale plesačice, a troše se samo najskuplji šampanjac “kristal” i votka “baluga”?

Koliko je teško razumjeti zemlju sa više od 800 miliona pretplatnika mobilne telefonije i 600 miliona onih koji nemaju toalet u kući. U kojoj se svakog jutra sa ulica ovog grada pokupi na desetine umrlih.

Kako dokučiti brutalnosti kastinskog sistema koji se uprkos zvaničnoj zabrani žilavo drži: jedna žena iz najniže kaste haridžana nedavno je nastradala zato što je sijenkom dodirnula sjenku žene iz najviše, ne obavezno najbogatije, kaste bramana. Kako pomiriti holivudski kapriciozne dive Bolivuda i poslovne biznis žene u “Diorovom” kostimima i nepismenu žensku sirotinju (35 odsto) – od kojih je na svakih 20 minuta jedna silovana.

Indija je zemlja sa kosmičkim ambicijama, ali živi u skladu sa “đotišom”, tradicionalnim hindu sistemom astronomije i astrologije. Zbog protivljenja Hindusa, država Maharaštra jedva je zabranila crnu magiju. Aktivista koji se za to zalagao ovih dana je ubijen.

Gdje god se okrenete gotovo nerealne razlike. Matab Kan (39) od 1991. pere veš u Dobi Gartu, vjerovatno najvećoj vešernici na svijetu: kroz 800 bazena dnevno prođe najmanje 1.000 komada odjeće koja stiže iz radnji po gradu. Oslanja se na Alakšmi, hindu boginju sirotinje.

“Radim sedam dana nedjeljno, ujutru od četiri do ponoći. Ovdje spavam”, pokazuje na malu nišu u obližnjem zidu. “Može da se zaradi i 4.000 rupija. Dovoljno za mene, ženu i tri sina.”

U šoping-molu “Atrija” prodaju se “rols-rojsi” i “Dukatijevi” motori, globalni brendovi svih vrsta. Odmah iza, gipsani zid izlijepljen oglasima luksuznih proizvoda prikriva gomilu smrdljivog đubreta koje nadleću rojevi muva. U imućnom naselju Varden roud blješte zlatare i izlozi sa đelato sladoledom. U rashlađenim prodavnicama cijene su fiksne, a kreditne kartice se prihvataju.

Devet kilometara ka sjeveru, u Daravi, možda najvećem svjetskom slamu sa 600.000 ljudi zbijenih ispod zaštitne plave plastike, teško je naći nekog ko uspije da zaradi više od 100 dolara mjesečno. Tu se u “kirana” radnjama, malim upljuvanim bakalnicama, uz cijenkanje kupuje jevtina roba, u kešu.

Sirotinjski slamovi prijete da promjene pejzaž i zatamne sjaj namenjen probranoj eliti. Svjetska banka predviđa da će 2025. čak 22,5 miliona ljudi tavoriti po kužnim naseljima po kojima danas živi polovina stanovništva toliko zgusnuto da u nekim dijelovima i 50.000 ljudi živi na jednom kvadratnom kilometru.

Živjeti ovde nije samo preživljavanje, već i saobraćaj epskih dimenzija i zaglušujuće buke: oholi autobusi i kamioni, oronuli indijski “ambi” i stari “Fijatovi” taksiji, poput crnih buba iz horor filmova agresivne motorne rikše na tri točka, fanatični motociklisti, suicidni biciklisti…

Kako “Maharadža ekspres”, luksuzni voz u kome dan vožnje košta najmanje 800 dolara, pomiriti sa kompozicijama koje po krovovima nose grozdove ljudi? “Bentlije” i “mercedese” sa rikšama na ljudski pogon?

Mumbaj živi u toj čudnoj simbiozi prebogatih i beskrajne sirotinje. Uzbudljivo, haotično, napadno, zaglušujuće, a ipak u nekom skladu najkosmopolitskijeg mjesta na Potkontinentu. I, tvrde, najprljavijeg megapolisa svijeta.

Mumbaj nije grad. On je stanje duha.

Boško Jakšić

Politika

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.