Sklonište mjesecima druga kuća u proruskim gradovima na istoku Ukrajine

Boris Đurić
Sklonište mjesecima druga kuća u proruskim gradovima na istoku Ukrajine

Zbog stalne paljbe na Lugansk i Donjeck njihovi građani su prinuđeni da žive praktično u skloništima, a za neke žitelje grada skloništa su postala "druga kuća", jer od njihovih domova nije ostalo ništa.

Neki od njih, koji žive blizu aerodroma, sklonište od granata našli su u podrumima svojih kuća. Pucnjava i granate postali su svakodnevica građanima Donjecka, koji su "navikli" na fijukanje plotuna i nestanke struje.

Život u dva velika proruska grada postao je nešto što je daleko od normalnog života. Ljudi koji nisu htjeli da idu u skloništa ostali su u svojim stanovima i od njih napravili svojevrsne bunkere sa natrpanim stvarima, hranom i vodom.

Neki od stanara počeli su kopati i praviti tunele prema susjednim stanovima da ne bi bez potrebe izlazili napolje i suočavali se sa opasnošću.

Međutim, često se dešavalo da je susjedni stan ispunjen tijelima građana koji su nastradali u granatiranju. U zgradama i kućama Luganska nema struje, vode, ničega. Tijela su počela da trule i izvor su užasnog smrada.

- Dobro došli u pakao - govori Konstantin, radnik koji vodi gradsku mrtvačnicu, poznatom svjetskom fotografu Stenliju Grinu.

Konstantin, koji nije rekao svoje prezime, inače je saksofonista i dane preživljava jedući slaninu i čokoladu. Njegove ruke su zamotane zavojima da bi se zaštitio od stalnog premještanja tijela. Još uvijek voli da svira saksofon, da bi zaboravio na rat koji je razorio ulice Luganska.

Taj grad, koji je prije izbijanja sukoba imao oko 425.000 stanovnika, postao je pravo poprište sukoba između proruskih pobunjenika i snaga iz Kijeva.

- Ljudi su morali sići u podrume. Lugansk je sada grad duhova - kaže Konstantin.

Samo u jednom skloništu bilo je između 400 i 600 ljudi, koji su pobjegli od granatiranja.

Civili malo jedu jer se teško dolazi do hrane i mnogi stoje u redovima, kao što se ranije radilo tokom vladavine komunista kada su ljudi danima čekali da bi kupili stare piliće. Stvarima koje se još uvijek mogu kupiti prošao je rok. Međutim, ljudi i to kupuju.

U jednoj prodavnici nije bilo ničega osim čokolade, dok se u obližnjem kiosku mogao naći samo ananas u konzervi. Jedna od stvari koje svima nedostaje je kafa. Čaj se i može naći, ali kafa nikako. Gorući problem je ipak pijaća voda.

Ljudi znaju da čekaju u redovima za vodu, ali se boje jer postaju lakša meta za granatiranje kada se nalaze u grupi. Kada se priča sa građanima Luganska, svi govore da je za ovakvu situaciju kriva ukrajinska vojska.

Ništa bolja situacija nije ni u bolnicama, u kojima nedostaje lijekova, insulina i svega što je inače skupo. U jednoj sobi mogla se vidjeti beba od 18 mjeseci kako leži u inkubatoru povezana na mašinu za održavanje u životu.

Međutim, mašina ne radi redovno jer trebaju oko 120 litara vode dnevno da bi generatori radili, što uprava bolnice nema. Pored nje nalazila se druga beba, ali nije bilo njihovih roditelja. Obje su napuštene jer se nisu mogle lako transportovati.

Za razliku od Luganska, život u Donjecku je nešto bolji. U gradu radi samo jedna banka i pred njom se uvijek nalaze redovi. Ostale banke su zatvorene.

U Donjecku se uslovi za život bolji nego u Lugansku. Još uvijek ima hrane i vode, a rade mobilna telefonija i internet. Žene na ulicama Donjecka su dotjerane i sređene, dok se u Lugansku mogu vidjeti ljudi koji jednostavno odustaju od normalnog života. Kosa im je prljava, odjeća stara i koža ne izgleda dobro.

Djeca

Stanovništvu ukrajinskog istoka najvažnije je da spase djecu i kada izlaze iz skloništa, ne vode ih sa sobom jer je na ulici rizično. Svi se slažu da je najgore što se bolesna djeca ne mogu evakuisati sa istoka zemlje, a u tamošnjim bolnicama nemaju nadu da prežive.

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana