Plan za spas: Kako sprečiti supererupciju i uništenje Zemlje?
Čovječanstvo je već nekoliko puta svjedočilo razarajućim posljedicama supervulkana, poput Vezuva, koji je uništio grad Pompeju 79. godine, i erupcije Krakatue 1883. U svetu danas postoji dvadesetak supervulkana koji bi mogli imati slične posljedice.
Jedan od najvećih vulkana nalazi se ispod Nacionalnog parka Jeloustoun. Jeloustonska kaldera je zapravo ogroman krater pun magme. Ako bi došlo do erupcije i eksplozije, nije pretjerano reći da bi čovječanstvo bilo ozbiljno ugroženo.
Naučnici NASA su predložili plan koji bi pomogao da se supervulkan ohladi, a u međuvremenu i posluži kao izvor električne energije. U planu koji su podijelili sa BBC-jem, oni objašnjavaju na koji način možemo crpjeti energiju dok se vulkan ne ohladi, ali i pretvoriti geotermalnu energiju u električnu.
"Primarno je da sačuvamo planetu od Jeloustona", kaže dr Brajan Vilkoks, svemirski inženjer NASA.
Supererupcija bi mogla da rasprši stotine kubnih kilometara magme. Srećom, takve erupcije su prava rijetkost. Posljednja te jačine se dogodila prije 74.000 godina, mnogo prije nego su nastale prve civilizacije. Geološki dokazi pokazuju da se erupcije Jeloustounske kaldere događaju na svakih 600.000 do 800.000 godina. Posljednja je bila pre 640.000 godina.
"Iako je malo vjerovatno da će se desiti u našem vijeku, sigurno je da će do erupcije kad-tad doći. U nekom trenutku će eksplodirati i tada će biti jako strašno", objašnjava on.
Kada bi došlo do erupcije sve u krugu od skoro 100 kilometara bi bilo spaljeno. Vajoming i okolne države bi bile prekrivene slojevima vulkanskog pepela, a on bi stigao čak i do Sjeverne Amerike. Gasovi i prašina bi zamračili Sunce i svijet bi doživio „vulkansku zimu" koja bi trajala više od 20 godina.
Iako zvuči kao strašan i vrlo moguć scenario, Vilkoks i njegove kolege kažu da mogu smanjiti rizik tako što će bušiti u vrelu stijenu nadomak jezgra vulkana. Voda koja bi se upumpavala u rupu i vraćala na površinu pod temperaturom od 315 stepeni Celzijusovih bi pomoću turbina mogla da se pretvori u električnu energiju. Ohlađena voda bi kasnije mogla da se vraća nazad u podzemlje i „hladi" vulkan.
U ovom slučaju se podrazumijevaju ekstremne mjere opreza kako samo bušenje ne bi bilo okidač za erupciju. To je moguće samo ako se bušilica bude polako približavala jezgru vulkana.
"Većina ljudi misli da su supervulkani nevjerovatno veliki vulkani u odnosu na druge. Ne radi se uopšte o tome već o onome što vulkan krije ispod. Strašno je kada vulkan odjednom izbaci nešto što čuva godinama unazad", kaže on.
Projekat bi koštao 3,46 milijardi dolara, a do potpunog hlađenja moralo bi da prođe nekoliko hiljada godina. Za to vrijeme umanjivala bi se mogućost od erupcije, a eksploatisala bi se električna energija iz vulkana.
Iako su gotovo svi inženjeri protiv ovakve ideje, dr Vilkoks se nada da će se o njoj barem raspravljati jer će u suprotnom erupcija ovog supervulkana biti uzrok 99 odsto smrti u svijetu i dodaje da je geoinženjerstvo budućnost koja će spasiti planetu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
