Lov na „vještice u punom jeku

Na Papui Novoj Gvineji povećava se broj zločina i kriminalnih prestupa povezanih sa takozvanom crnom magijom, „vješticama" i čarobnjaštvom. Žrtve su najčešće neudate žene ili one koje žive same. Prema navodima organizacija za ljudska prava, one se često osuđuju da su „vještice" i kao takve su izložene mučenjima, pa čak i ubistvima. U jednom od izvještaja tih organizacija navodi se primjer 20-godišnje Kepari Lenijate koja je u februaru prošle godine u prisustvu čitave gomile ljudi, živa spaljena. Počinioci su bili članovi porodice dječaka koji je preminuo od posljedica neke bolesti. Ali oni koji su ženu spalili bili su uvjereni da je za njegovu smrt odgovorna ona jer ga je – „začarala" i tako usmrtila, piše Dojče vele.

Do sada je „vještičarenje" na Papui Novoj Gvineji bilo zakonom zabranjeno. Vlada je doduše nedavno ukinula taj (ionako nepotreban) zakon, ali to samo po sebi, prema mišljenju Signe Poulsen, savjetnice UN za ljudska prava, nije dovoljno. Ona zato traži od vlade u Port Moresbiju da odlučnije krene u borbu protiv progona „vještica" te da počinioce počne da kažnjava.

DW: Koliko je na Papui Novoj Gvineji rašireno vjerovanje u „vještice" i čarobnjaštvo?

Signe Poulsen: Vjerovanje u magiju i čarobnjaštvo veoma je rašireno, kako u selima tako i u gradovima. Postoje razlike u raznim područjima, a ponekad dolazi do nasilnih akcija protiv osoba koje se sumnjiče da su vještice ili vješci. Žrtve su najčešće žene ili djevojčice, ali u nekim krajevima to mogu biti i muškarci.

Kada nekog počinju da optužuju za „vještičarenje"?

To se često događa kada se u nekom selu neko odjednom razboli ili umre. Ali uzrok mogu biti i socijalni stresovi, promjene, siromaštvo, nejednaki razvoj ili sukobi i svađe oko zemlje. Sve to može da igra ulogu.

Koliko često dolazi do doista smrtnih slučajeva zbog navodnog „vještičarenja"?

Za sada o tome nemamo statističke podatke, ali lokalni mediji su tokom ove godine izvještavali o nekoliko takvih slučajeva.

Ko su žrtve?

Najčešće su žrtve napada ili ubistva žene. Ponekad se počinioci okreću i protiv članova porodica „osumnjičenih" kao što su bračni partneri ili djeca, ukoliko oni pokušaju da spasu navodnu „vješticu" ili „vješca".

Ko donosi „presude o smrtnim kaznama"?

U nekim slučajevima situacija eskalira toliko da do ubistva dođe i bez „presude". Ponekad se pozivaju svjedoci da bi identifikovali „vješticu". Postoje izvještaji u kojima se navodi da su šefovi zajednica ili članovi porodica iznenada preminulih bili uključeni u ubistva. U nekim pak najnovijim slučajevima, kao na primjer u slučaju 20-godišnje Kepar Lenijate – u ubojstvu je učestvoval gomila ljudi.

Šta je vlada po tom pitanju do sada preduzela?

Ima znakova da je vlada u Port Moresbiju ozbiljno zainteresovana za suočavanje sa tim problemom. U maju 2013. vlada je najprije ukinula zakon o „vještičarenju" koji je donesen 1971. I na osnovu kojeg je vršeno nasilje nad navodnim „vješticama". Vlada je tu praksu proglasila kriminalnom i za žrtve predvidjela isplaćivanje odštete. Osim toga, vlada je uvela i smrtnu kaznu za počinioce, odnosno, za one koji su usmrtili nekog zbog navodnog „vještičarenja". Ali Visoka komisija za ljudska prava UN smrtnu kaznu ne smatra efikasnom mjerom. Mi smo mišljenja da bi hapšenje i temeljna istraga u nekom sudskom procesu bio bolji način zastrašivanja potencijalnih počinilaca. Na lokalnom nivou i u civilnom društvu, policija, saradnici u javnim ustanovama, sudije, ljekari i medicinsko osoblje već nekoliko puta su vrlo efikasno sarađivali. Prošlih sedmica obavili su savjetovanja vlade i podstakli multidisciplinarni proces koji bi trebalo da smanji tu vrstu nasilja i zaštiti žrtve.

Uprkos svemu tome nasilje se i dalje povećava. Šta još nedostaje?

Još uvijek postoji čitav niz izazova. Mnogi počinioci ne pozivaju se na odgovornost. Policiji nedostaje oprema i osoblje da bi napade na navodne vještice mogli da zaustave. Neki javljaju da i sami pripadnici policije učestvuju u nasilju. Često istrage nisu jednostavne s obzirom na to da se žrtve i svjedoci boje i ne žele da daju izjavu. Na Papui Novoj Gvineji ne postoji program za zaštitu svjedoka i žrtava.

Šta bi trebalo preduzeti da bi se zaustavila ta praksa nasilja?

Da bi bio efikasan, program mora da bude sveobuhvatan. Oni koji sami posežu za nasiljem ili podstiču druge na nasilje protiv navodnih „vještica" i „čarobnjaka", ne smijeju više da prolaze nekažnjeno. Takvi prestupi moraju se odmah istražiti, a počinioci u pravednom sudskom procesu moraju biti kažnjeni. Morao bi da postoji i program zaštite svjedoka i žrtava kako bi taj program i mere zaista efikasno mogle da se sprovedu u djelo. Osim toga, Papua Nova Gvineja mora da dobije širok program obrazovanja na području ljudskih prava i mirovne politike kao i školovanje vođa zajednica kao i osoba koje rade u zdravstvu, pravosuđu, školstvu i policiji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.