Eskobarova sestra obilazi grobove njegovih žrtava

Pablovi grijesi čine se neoprostivim, a njegova sestra i dan-danas ostavlja poruke izvinjenja na nadgrobnim spomenicima žrtava koje su stradale od surove ruke njenog brata.

- Svakoga dana razmišljam o tim ljudima koji su stradali od ruke moga brata. Mislim i na njihove porodice, koje i danas pate i osjećaju posljedice Pablovih zlodjela, iako je on više od dvije decenije pod zemljom - započinje svoju priču Lus Marija Eskobar.

Osamdesetih godina prošlog vijeka, Pablo i njegov medeljinski kartel započeli su krvavu eru ubistava i surovih odmazdi u slučaju prkosa njegovoj strahovladi. U Medeljinu je 1991. godine stopa ubistava iznosila šokantnih 381 na 100.000 stanovnika. Te godine je samo u tom gradu ubijeno više od 7.500 ljudi.

Eskobarova meta bili su političari, policijski zvaničnici, pripadnici specijalnih jedinica, novinari i članovi sudstva. To je bio njegov način borbe protiv države, borbe protiv donošenja zakona o ekstradiciji narko-dilera iz Kolumbije u SAD.

Bombe u automobilima, otmice, mučenja i ubistva postali su Pablova svakodnevica. U neuspjelom pokušaju atentata na predsjedničkog kandidata 1989. godine Eskobar je išao toliko daleko da je srušio avion. Cesar Gavirija, čovjek koji će naredne godine postati predsjednik, nije bio u avionu. On nije, ali zato jeste više od stotinu nedužnih putnika.

Na vrhuncu svoje moći, samoproglašeni kralj droge je bio sedmi najbogatiji čovjek na planeti, a njegov kartel je kontrolisao nevjerovatnih 80 procenata svjetskog tržišta narkotika. Lus Marija kaže da osamdesetih godina nije znala ništa o bratovim poslovima sa drogom, sve dok jednog dana nije okupio porodicu i rekao da je napravio testament.

- Majka je bila jako uznemirena. Upitala ga je: "Sine, šta ti je? Da li si smrtno bolestan?", na šta joj je on odgovorio:

"Ja sam mafija. Mafijaši nikada ne umiru prirodnom smrću. Mi umiremo od metka." Tada nismo znali ni šta je mafija. Te noći, majka i ja smo tu riječ tražile u rječniku, ali je nismo pronašle - nastavlja svoju priču Pablova sestra.

Realnost ih je ošamarila 30. aprila 1984. godine kada je ministar pravde Rodrigo Lara Bonilja smaknut po Pablovom nalogu.

- Taj dan je jedan od najužasnijih u mom životu. Tada sam shvatila ko je moj brat i za šta je sve sposoban - kaže Lus Marija.

Pokušavala je da ga razuvjeri, da ga nekako ubijedi da skrene sa puta kojim je pošao, zajedno sa majkom, ali Pablo je uvijek uspijevao da ih ubijedi u suprotno.

"Ili mi ili oni", često je govorio.

Lus Marija ni u najgorim košmarima nije mogla ni da pretpostavi da će on, njen brat, ostaviti trajan, tužan i bolan ožiljak u svjetskoj istoriji. Zato se ona i dan-danas izvinjava za bratovljeve grijehe. Prošle godine, na dvadesetu godišnjicu Pablove smrti, održala je misu u katoličkoj crkvi na groblju Hardines Montesakro u Medeljinu.

Ispred crkve, na nadgrobnom spomeniku svog brata, najvećeg kriminalca kojeg je Kolumbija ikada vidjela, ostavila je papiriće i hemijske olovke. Moli sve da joj ostave poruku oproštaja za grijehe koje je Pablo počinio.

- Sedam ili osam ljudi čije su porodice stradale od Pablove ruke su došli. Zagrlili su me, jako. Dok sam plakala, govorili su mi da ne osjećaju gorčinu i mržnju prema meni zbog onoga što je Pablo uradio - prisjeća se Lus Marija.

I sama je ostavljala poruke izvinjenja na grobovima svih nevino stradalih žrtava. Oproštaj je nešto što nikada neće prestati da traži. Iako ona na svojoj duši ne bi trebalo da nosi strašne grijehe svog brata, porodična istorija i prezime su nešto što je proganja i što se usadilo u njenom srcu. Sram, tuga i pokajanje.

Bratska ljubav je nešto što najviše nedostaje Felipeu Mehiji, bratu jedne od Eskobarovih žrtava. Haime Ernan Mehija, njegov rođeni brat, imao je svega 18 godina kada je smaknut od strane Pablovih ljudi. Išao je u školu, želio da postane pilot, ali njegov mladi život ugašen je u jednoj sekundi, kada je greškom označen kao pripadnik kartela Kali, koji je bio u ratu sa Eskobarovim. Izrešetan je i ostavljen na krvari na ulici.

- Neki od ljudi koji su ubili mog malog brata su još uvijek na slobodi, žive ispunjenim životom, dobili su djecu, unuke... a ja i dalje nemam svog brata - s bolom govori ovaj Kolumbijac.

On svakoga dana na ulici sreće one koji su povezani sa ubistvom njegovog brata. I ne može im ništa, dok mu se pakosno smiju u lice. Poslije toga dođe kući, sjedne i plače.

I Lus Marija plače svakog dana. Plače jer istovremeno voli i mrzi svog brata, svog "Pablita" (malog Pabla).

Ne žele svi da oproste

- Lijepa je stvar što njegova sestra osjeća grižu savjesti i ostavlja te poruke. To pokazuje da nije psihopata kao njen brat. Pokazuje da ima čast i dušu. Ali da se ta poruka pojavi na grobu moga brata, zgužvao bih je i bacio u kantu. Izvinjenje nije dovoljno. To je pitanje pravde - ogorčeno kaže Felipe Mehija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.