Dani lova na strance

Nasilna rulja na čelu s desnim ekstremistima, ali i na prvi pogled "poslušnim i mirnim" građanima, okupirala je jednu novogradnju u Lihtenhagenu, četvrti istočnonjemačkog lučkog grada Rostoka.

Uz izvikivanje parola protiv stranaca, i bacanje kamenja nasilna grupa je prvo zapalila, a zatim i provalila u zgradu prihvatilišta za podnosioce zahtjeva za azil, gdje je organizovan pravi lov na azilante, mahom vijetnamske državljane koji su nekad u Istočnoj Njemačkoj radili kao "gastarbajteri", a poslije pada Berlinskog zida trebalo je da budu poslati kućama.

Snimke na kojima se vidi goruća zgrada i na kojoj se, svaki put kada bi od vatre puklo neko staklo na prozoru, čuje kako okupljena masa to prati aplauzom i oduševljenjem, danima nisu silazile s TV ekrana širom svijeta. Napadačima je bilo potpuno svejedno hoće li u tom haosu neko izgubiti život.

- Oni su računali s tim. U kući je bilo više od 100 osoba - prisjeća se Volfgang Rihter, nekadašnji povjerenik grada Rostoka za pitanje stranaca.

Pukim čudom niko nije ozbiljnije povrijeđen. Stanovnici doma za azilante i njemački aktivisti koji su nezaštićenim strancima priskočili u pomoć, spasli su se od plamene stihije u posljednji trenutak bijegom preko krova zgrade u susjedstvo.

Najgore od svega je bilo to što je policija ozbiljnije reagovala dva dana poslije izbijanja nereda. Tek tada su došle veće grupe policajaca koje su autobusima nesrećne stanovnike prihvatnog centra otpremile u bezbjednost.

Prva dva dana šačica slabo opremljenih i nemotivisanih lokalnih policajaca borila se s nekoliko stotina nasilnika koji su iza sebe imali podršku nekoliko hiljada stanovnika. I ne samo lokalnih. Ubrzo su iz svih dijelova Njemačke počeli pristizati "turisti" željni nasilja nad strancima. U jednom trenutku se ispred stambene zgrade u socrealističkom stilu okupilo više od 1.000 nasilnika.

Ali eksplozija nasilja prema strancima je bila iznenađujuća samo za one koji su žmurili na oba oka ili su u situaciji u kojoj se Njemačka poslije ujedinjenja borila s teškim socijalnim problemima, bili zabavljeni rješavanjem drugih političkih pitanja.

Situacija se "kuvala" nekoliko sedmica prije samih napada kada su stanovnici prepune "Kuće suncokreta" (nazvane tako zbog murala na zgradi prihvatilišta) počeli da, prisiljeni neljudskim uslovima u zgradi i visokim ljetnim temperaturama, kampuju u parku ispred zgrade.

Ubrzo poslije toga su se stanovnici počeli žaliti na "smeće, galamu i krađe". Agresija prema došljacima potpomognuta je i činjenicom da je poslije ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke svaki peti stanovnik istočnog dijela države ostao bez posla.

Ali uprkos napetoj socijalnoj klimi, nedugo poslije toga se čitava nacija upitala: kako je moglo doći do najprizemnije eskalacije mržnje prema strancima poslije Drugog svjetskog rata. Hajo Funke, naučnik koji se već godinama na Slobodnom univerzitetu u Berlinu bavi proučavanjem izvora i oblika rasizma, smatra da je Rostok plod zatajenja institucija na svim nivoima:

- Gradske, pokrajinske, a dobrim dijelom i državne institucije, mirno su promatrale pogoršanje stanja u Rostoku i nisu preduzele ništa kako bi to spriječile - kaže Funke.

On zato govori o pokušaju pogroma u državnoj režiji.

I pravna dimenzija ovog skandala je prošla sa zadrškom. Kažnjena su 44 učesnika u neredima, i to najviše zatvorskom kaznom od tri godine. Gradonačelnik Rostoka i ministar unutrašnjih poslova savezne pokrajine Meklenburg-Forpomern podnijeli su ostavke, ali do dan danas nije utvrđena direktna odgovornost za katastrofalno ponašanje policije.

Međutim, sistematski teror neonacističkog podzemlja je samo vrh ledenog brijega. Mnogo opasnija je svakodnevna diskriminacija i umanjivanje njenog značenja od strane državnih službi. Hajo Funke ovaj fenomen promatra i danas, 20 godina poslije događaja u Rostoku:

- Još se događa da policija ne obraća pažnju, da gradonačelnik okreće glavu ili da mediji jednostavno donesu odluku da ćute o nekom problemu - kaže Funke.

Joakim Gauk, novi njemački predsjednik, koji je i sam dobar dio života proveo kao protestantski sveštenik u Rostoku, želi da se sjećanje na te dane krajem avgusta 1992. i dalje održi živim. On će zato na centralnom okupljanju povodom godišnjice ovog događaja u 26. avgusta pred "Kućom suncokreta" održati govor. Ovo okupljanje bi trebalo da pošalje drugačije slike nego one koje su u avgustu 1992. zaprepastile svijet.

Krivi i mediji

U socijalno napetoj situaciji su i mediji odradili svoj dio posla. Svuda se, kako se prisjeća Rihter, pisalo o "kriminalnim podnosiocima zahtjeva za političkim azilom" i "rijekama izbjeglica" (uglavnom iz zemalja bivše Jugoslavije) koje dolaze u Njemačku, ali koje je već puna do vrha.

priredio: Milenko KINDL

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.