Alep: Dosta nam je umiranja, želimo da plešemo

U disko klubu hotela "Dedeman", koji radi tokom dana u Alepu, mladi plešu uz pjesmu "Gangam stajl". Sa plafona dopire svjetlo stroboskopa dok hit pjesme Korejca Saja dolaze iz zvučnika. Mlade djevojke sa tetovažama i poderanim majicama kao u transu prate njegove tekstove. Disko je smješten u podrumu hotela koji na sreću veći dio dana ima struje.

- Dosta nam je umiranja, sjedenja kod kuće i života bez zabave. Želimo da plešemo - kaže student Akademije umjetnosti Mahmud Istanbuli.

Tri godine rata mladi Alepa ne vide budućnost izvan konflikta i sukoba. Roditelji im zabranjuju da izlaze noću i zato odlaze u disko, uglavnom u poslijepodnevnim časovima.

- Plesaću dok jednom ne umrem. Ples me čini živim. On je terapija za moju dušu - kaže student Anas Hasnavi. Ovi mladi očigledno znaju o čemu govore.

Od kada su počele borbe u Alepu između pobunjenika i vladinih snaga prošlog ljeta mnogi studenti i njihove porodice morale su napustiti svoje domove. Dok su neki napustili zemlju drugi su otišli u zapadni dio grada koji kontrolišu vladine snage. Neki od njih moraju živjeti u uništenim zgradama ili gradilištima, kao šo je slučaj sa predgrađem Ruad gdje zgrade nemaju zidove i prolaznici mogu gledati šta ukućani rade.

Kada kiša pada kroz betonski plafon curi voda i skuplja se u lokvama. Tako su prolaznici jednog kišnog dana mogli vidjeti ženu u plavom kućnom mantilu dok metlom uklanja lokve pokušavajući da spriječi kišu i betonsku prašinu da se pretvore blato.

Na četvrtom spratu djevojčica se opasno igrala blizu otvorene ivice zgrade. U zgradi nema kupatila, nema struje i zaklonjena je samo plastičnim pločama koje su donirale Ujedinjene nacije.

Mustafa Naisa, čovjek blagog lica sa sijedom bradom, doveo je svoju ženu i petoro djece u jednu od zgrada Ruada u septembru. Prije rata uspio je da sakupi dovoljno novca da kupi stan, ali sada je veći dio ušteđevine već potrošen.

- Kuće gdje smo ranije živjeli su porušene. U početku sam iznajmljivao stan, ali novac smo brzo trošili. Onda smo otišli na jeftinije mjesto da bismo na kraju ostali u potpunosti bez ušteđevine - priča Naisa.

Njegova desetogodišnja kćerka Kavtahar pokazuje svoje umijeće brojanja na arapskom i engleskom jeziku iako ne ide u školu već tri godine. Njena sedmogodišnja sestra Isra trebalo bi da krene ove godine, ali to je dovedeno u pitanje jer su škole u Alepu preokupirane raseljenim Sirijcima.

Oni koji još imaju ušteđevinu bore se sa svakodnevicom bez struje i vode. Struja je postala luksuz od kada su militanti Islamske države preuzeli elektrane u blizine iračkog grada Rake. Neki sada kupuju struju od biznismena koji imaju male agregate.

Prije rata sirijsko domaćinstvo je izdvajalo za struju oko deset evra mjesečno da bi danas samo za svjetlo iz sijalica plaćali oko 145 evra mjesečno.

- Naučili samo da živimo kao naši preci, bez pomoći modernih uređaja i stvari - rekla je jedna žena dok je kupovala povrće u slabo osvijetljenoj noćnoj tržnici.

Kako slabo ima struje, vodene pumpe više ne rade tako da stanovnici moraju koristiti vodu iz bunara i nositi je u kanisterima i kantama.

Mladi nisu pošteđeni takvog života i mnogi od njih moraju raditi da bi pomogli svojim porodicama. Oni koji nastavljaju sa školovanjem takođe nemaju lak život.

- Učim pod svijećama i kupam se u džamiji svako jutro prije nego što odem na fakultet - kaže jedan od studenata koji slobodno vrijeme provodi u disko klubu.

Po svemu sudeći, ovakva situacija će se nastaviti, naročito kada su obnovljeni sukobi sjeverno od Alepa gdje su vladine trupe preuzele fabriku stakla i cementaru.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.