Zmijanje bez Zmijanjaca
Tokom Drugog svjetskog rata na Zmijanju je dominantan bio nacionalni pokret, što je komunističkim vlastima bio motiv da dosljedno sprovode politiku njegove izolovanosti i zapuštanja.
Osim par izuzetaka, ni poziv na državnu kolonizaciju nije motivisao Zmijanjce. Vlasti su ih zato etiketirale kao reakcionare, nespremne da se odreknu nacionalnog identiteta, koji im je i omogućio vjekovni opstanak na vjetrometini. A kad su Zmijanjci pružili i ogorčen otpor kolektivizaciji, propalom Kardeljevom eksperimentu, izrečena im je kolektivna sankcija.
Velika nemaština
"Petoljetke", industrijalizacija, elektrifikacija i modernizacija puteva su u širokom luku zaobišle Zmijanje. Nemaština, obavezan otkup i privređivanje koje se svodilo na "progon" ovaca i na odlazak u berbu vojvođanskog kukuruza, dovele su do pojedinačnih iseljavanja u Vojvodinu.
Destinacija je bila predodređena - Srem, malo zbog pruge Beograd - Zagreb, a više zbog činjenice da je to najbliža srpska teritorija. Uskoro je došlo do lomova na državnom unutrašnjem i spoljnom planu.
Juna 1948. režim se razbratio sa ruskom braćom, a KPJ je proživljavala nemilosrdan unutrašnji raskol. Ostavši bez bratske pomoći, režim je potražio saveznike na Zapadu.
Poremećena globalna ravnoteža omogućila mu je da novim prijateljima ispostavlja megalomanske zahtjeve za isporukama oružja i vojne opreme. Spremno je inaugurisana i doktrina o ugroženosti zemlje iz tri strategijska pravca. Jedan je iz Bugarske vodio ka Nišu i Skoplju, drugi preko Vojvodine u centralna područja zemlje, a treći od Mađarske za Trst. Neobično je da ova doktrina nije računala sa opasnošću iz suprotnih pravaca.
Antikomunistička histerija (makartizam) u SAD je kulminirala, pa je vrijeme bilo zgodno da se plasira teza da će Rusi udariti na Trst i druge jadranske luke. Uslijedile su isporuke goleme vojne pomoći. U Banjaluci se 1956. osniva nastavni centar za potrebe oklopnih jedinica, a da bi se pokazala spremnost za slučaj "ruske invazije", 1957. se u Klašnicama priređuje velika vojna vježba koju je nadgledao vrhovni komandant lično.
Politički zaokret i iseljavanje
Međutim, već naredne, 1958, dolazi do krupnog političkog zaokreta. Ukinut je program savezničke vojne pomoći, a režim usvaja koncept nesvrstanosti i doktrinu opštenarodne odbrane.
Početkom 1957. u Dobrnji vlasti priređuju niz zborova na kojima stanovništvo upoznaju sa prednostima života u Vojvodini. Prava namjera, izgradnja poligona 7. armije na Manjači, u početku nije saopštavana. Kompleksan i iznimno skup projekat je u svim armijskim oblastima tekao sporo.
Potom počinje isplata naknada za izuzeto zemljište, a tamo gdje je pružan otpor, "ubjeđivanje" je povjeravano narodnoj miliciji. Mnogi su Zmijanjci iskusili državni teror i represiju. Zabilježeni su i brojni slučajevi uništavanja imovine.
Iseljavanje Zmijanjaca teklo je u tri faze. U prvoj, 1957, iseljena je Donja Dobrnja, odmah nakon isplate naknade za izuzeto zemljište. U drugoj fazi, koja je kulminirala 1966, iseljeni su Gornja Dobrnja i Šljivno, a u trećoj, 1973, Radmanići i dio Vilusa.
Ali, Zmijanjci se nisu lako predavali. Nerješiv problem za vlasti bili su Zmijanjci koji su se privremeno vraćali iz Srema i napasali svoja stada. No, snažne rodbinske veze, ali i prisila, dovode i do iseljavanja iz Stričića, Kola, Zelenaca...
Zmijanjci su u početku za destinacije birali Čalmu i Divoš, a potom Manđelos i Velike Radince. Sa "vozova bez voznog reda" silazili su u Martincima, i tu, uz pomoć zemljaka, utovarivali svoje skromno pokućstvo na konjske zaprege.
Čalmu preplavljuju Bojanići, Vasiljevići, Draganovići... Nakon toga, privučeni ojačalom privredom, Zmijanjci se okreću ka Sremskoj Mitrovici i Laćarku. Poslovično vrijedni, tu su kupovali onoliko zemlje koliko mogu da obrade kad izađu iz mitrovačkog "Mitrosa", celuloze ili šećerane. Za posljednju destinaciju izabran je Jarak, u kom su domove podigli Antonići, Bogojevići, Vukadinovići, Klincovi, Moconje, Maričići...
Popisi kazuju da je stanovništvo Zmijanja više nego prepolovljeno. Dobrnja je 1953. imala 1.723, a 1991. svega 130 stanovnika. Radmanići i Šljivno su imali 837 odnosno 777 stanovnika, dok popis iz 1981. kazuje da su ova dva sela opustjela. Vilusi su prošli samo nešto bolje. Sa 1.466 stanovnika (1953), spali su na svega 239 (1991). Za razliku od toga, Mitrovica za 20 godina (1961-1981) sa 20.000 narasta na 37.500 stanovnika, a ekspanziju doživljava i Laćarak. Popis iz 1991. govori i da naši zemljaci čine 77% stanovništva Čalme.
Preko noći su u Sremu nicale nove kuće i šorovi, čiji su žitelji još dugo ostali vezani za svoje uže okruženje. Tek su njihovi potomci uspješno izbrisali sve razlike u odnosu na domicilno stanovništvo.
Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu RS
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
