ZAPISI IZ ARHIVA: Tajna samostanskog sira (2): Način spravljanja trapista strogo čuvan
S ciljem poboljšanja materijalne osnove, trapisti vlastima dostavljaju prijedlog za proizvodnju "originalnog trapističkog sira, kojeg su i prije rata oni proizvodili i koji je po kvalitetu bio poznat u svijetu".
Povodom toga je 11. novembra 1960. upriličen sastanak na kojem je samostanski starješina iznio uslove za pokretanje proizvodnje sira "trapista", kao i protivusluge koje je trebalo da im učine vlasti. Glavni uslov bilo je vraćanje izvjesnog dijela nacionalizovanog zemljišta i dijela zgrade koju je koristio Centar za medicinsku rehabilitaciju. Pregovaralo se gotovo pola godine. No, i gradske vlasti su imale svoje zahtjeve, od kojih je onaj da redovnici zasnuju radni odnos sa "Gradskom mljekarom" bio, u najmanju ruku, neobičan.
Prema mišljenju članova Komisije, proizvodnja sira "trapista" bi samostanu bila značajan izvor prihoda, iz kojih bi mogli da finansiraju školovanje podmlatka u inostranstvu, što je smatrano jedinim putem za podmlađivanje reda. Školovanje u zemlji u postojećim vjerskim školama nije dolazilo u obzir zbog specifičnosti trapističkog reda.
Pomalo naivno, predstavnici vlasti su potajno očekivali da će im redovnici u pregovorima "odati tajnu proizvodnje originalnog trapističkog sira uz određenu materijalnu i novčanu naknadu". Naravno, od toga nije bilo ništa. Tajna spravljanja sira čuvana je decenijama čak i među braćom. Pojedinac je učestvovao samo u dijelu procesa, odnosno nije poznavao tajne procesa u cjelini. Koliko se da naslutiti, tajna ne leži u načinu spravljanja, već u prilagođavanju sira spoljnoj temperaturi u vrijeme njegovog zrenja (5-6 sedmica) i skladištenju u podrumima. Da li ima nešto tajanstveno u načinu pakovanja, ne zna se. Uglavnom, nekad je "trapist" otpreman širom Austrougarske u korpama od vrbovog pruća, a kada bi ih uzmanjkalo, koristili su se sanduci od topolovine. Svojevremeno je u Beču ispitivan bakterijski sastav sira, no dalje od pokušaja se nije otišlo.
Pregovori su privedeni kraju tako što su se vlasti obavezale da će obezbijediti tajnost procesa, a redovnici kvalitet. Pripremljen je i nacrt ugovora, iz kojeg je jasno da su vlasti u pogledu proizvodnje insistirale na ekonomskim faktorima, a trapisti na pomoći u školovanju njihovog podmlatka. Ovaj je prijedlog odbačen, uz objašnjenje da će konačnu riječ o tom pitanju dati državne vlasti, pri čemu će "uzimati u obzir i konkretno držanje trapista". Čak i bez toga, trapistima je stavljeno na znanje da Ustav garantuje slobodu savjesti, kao i da niko nema pravo da "vrši pritisak na savjest pojedinaca, pa ni na one koji odluče da stupe u trapistički red".
Zbog poteškoća u vezi sa vraćanjem dijela nacionalizovanog zemljišta, trapistima je ponuđeno da im vlasti izgrade novi objekat, sa dvadesetak prostorija, s tim da po njegovoj izgradnji, bez naknade, ustupe vlastima devet prostorija koje su im ostavljene nakon sprovedene nacionalizacije. Vraćanje zajma palo bi na teret "Gradske mljekare", s tim da se ta sredstva obezbijede prodajom sira. Suštinski, to je značilo da će kredit vraćati sami trapisti, čime bi bio znatno umanjen i njihov prihod od proizvodnje sira. Vrlo oprezno, Komisija za vjerska pitanja je stavila republičkim organima do znanja da bi izgradnjom zgrade opštinske vlasti posredno radile na jačanju reda i stvaranju uslova za njegovu egzistenciju.
Probna proizvodnja sira je pokrenuta 13. novembra 1961. Pošto ni redovnici iz "Marije Zvijezde" nisu poznavali sve tajne spravljanja, u pomoć su im stigla dvojica braće iz Francuske. Prosječna dnevna proizvodnja kretala se između 100 i 120 kilograma.
U odnosu na stanje uoči Drugog svjetskog rata, kada se u pogonima u Aleksandrovcu i Novoj Topoli i u pomoćnom pogonu u Delibašinom Selu godišnje proizvodilo petnaestak vagona sira, a dnevne potrebe za mlijekom iznosile oko sedam hiljada litara, to je bilo sasvim skromno, ali i dovoljno za početak.
Uporedo sa proizvodnjom originalnog, "Gradska mljekara" je i dalje proizvodila sir "a la trapist", jer se drugačije nije mogla apsorbovati isporuka mlijeka. Za proizvodnju originalnog sira bilo je potrebno samo 10,21 l mlijeka, a za proizvodnju "a la trapista" čak 12,66.
"Sir je nevjerovatno dobro prihvaćen na tržištu tako da 'Mljekara' ni izdaleka ne može da podmiri potražnju. Pojedini kupci mjesecima čekaju da im se ustupi izvjesna količina sira". Zabilježeni su i zahtjevi iz inostranstva za dostavljanje uzoraka sira.
Imajući u vidu proizvodne kapacitete, procijenjeno je da će do kraja 1962. "Gradska mljekara" smanjiti gubitke za oko 16 miliona dinara, kao i da se u narednim godinama taj efekat može i poboljšati. Pošto je predračunska vrijednost nove samostanske zgrade iznosila 30 miliona dinara, procijenjeno je da će to biti vrlo isplativa investicija.
Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik, Arhiv Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
