ZAPISI IZ ARHIVA: Svi stožernikovi ljudi (1): Gutiću obećana Vrbaska banovina
Zloglasni Viktor Gutić, rođeni Banjalučanin, priklonio se politici već 1921, u svojoj 20. godini, stupivši u Mačekovu Hrvatsku republikansku seljačku stranku, čiji je sekretar u Banjaluci bio do 25. marta 1925. U to vrijeme, a naročito uoči februarskih izbora 1925, bio je i kolovođa banjalučkog ogranka Hrvatske nacionalne omladine (HANAO).
Ulični obračuni između članova HANAO i SRNAO (Srpske nacionalne omladine) i napadi na građane i njihovu imovinu bili su svakodnevni. Dara je prevršila mjeru kad su jednom prilikom sijevnuli noževi. Građani su energično zatražili od policije da zavede red. Kada ih se odrekao i HRSS, hanaovci su nestali sa banjalučke "političke" scene. Uglavnom, to su bila prva Gutićeva teroristička iskustva. Kada se HRSS odrekla republikanizma, Gutić se priklonio Trumbićevoj Hrvatskoj federalističkoj stranci. Nakon atentata na Stjepana Radića 1928, u Banjaluci prestaju da djeluju hrvatske stranke. Istina, djelovao je svojevrstan nacionalno-politički front, no bez zvaničnog rukovodstva.
U hrvatskim kulturnim društvima, a posebno pod okriljem Hrvatskog pjevačkog društva "Nada", počinju redovna okupljanja. Čita se i raspačava štampa, prevode i rasturaju inostrani tekstovi, izvještaji iz Zagreba o progonu Hrvata, raspravlja o politici... Počinju i prvi policijski i sudski progoni, a sam Gutić je 1933. u Okružnom sudu u Banjaluci osuđen na 15 mjeseci strogog zatvora. U sremskomitrovačkoj kaznionici upoznaje neke od vodećih komunista, među kojima Mošu Pijadu, Milovana Đilasa, Ognjena Pricu, Otokara Keršovanija... Tamo su bili i Hrvati, jasno podijeljeni na radićevce i teroriste. Zatvorska uprava Gutića raspoređuje u ovu drugu grupu, te on blisko upoznaje Juraja Jucu Rukavinu, Juru Frkovića i mnoge druge, stiče nova iskustva i radikalizuje svoje stavove. Pred sami istek kazne on učestvuje u "martovskoj akciji", koju zajednički vode komunisti i teroristi. Kazna mu je pooštrena, te je ukupno "odležao" 50 mjeseci. Uz to, kao nepopravljiv je smješten sa VMRO-ovcima, te i njih dobro upoznaje, kao i sa "običnim" kriminalcima.
Sa robije se vratio 29. septembra 1937. Za nekih godinu i po, koliko je bio bez posla, često putuje u Zagreb i susreće se sa istaknutim hrvatskim političarima, a najčešće sa svojim starim poznanikom dr Milom Budakom, koji tek što se vratio iz emigracije. Prilikom jedne posjete Budak ga upućuje Mladenu Lorkoviću u prostorije "Hrvatske uzdanice", gdje se zakleo "da će se boriti za NDH u ustaškom pokretu i da će sve naloge poglavnika vjerno izvršavati pod prijetnjom smrtne kazne". Lorković mu je saopštio da će biti stožernik za Vrbasku banovinu, pa i za veći dio Bosne.
Na sv. Antu, 13. juna 1939, Gutić formira grupu koji će ga uskoro bezrezervno i u svemu podržavati. Tog dana su 72 lica u petrićevačkom samostanu položila ustašku zakletvu. Sastajalište im je postala Gutićeva advokatska kancelarija, koja se nalazila kod Ferhadije, odnosno uz sami Vatrogasni dom.
"Ja sam dobio ovlaštenje da mogu najbolje ljude iz naroda i zaklinjati, a i tima ljudima dati ovlaštenja da oni po selima zaklinju druge. Zadatak mi je bio da proširim ustašku organizaciju radi što masovnijeg rada i boljeg uspjeha.
Ja nisam forsirao zaklinjanje jer to nisam smatrao važnim, a nisam htio da bude mnogo zakletih ustaša, jer bi mogla i vlast dočuti... Zakletvu su ljudi polagali kod mene u advokatskoj kancelariji. Ja sam uglavnom zaklinjao Banjalučane i tek nekoliko seljaka koji su od mene dobili ovlaštenje da po svom nahođenju organiziraju i zaklinju druge seljake. Zaklet je bio u Banjaluci veći dio omladine i to većinom iz križarskih redova, ja im imena ne znam, nego su mi ih dovodili drugi poznati i zakleti ustaše. Ja sam neke omladince zakleo u Napretkovom konviktu, koje mi je doveo svećenik Zvonko Brekalo. Ja ih nisam ni poznavao niti im se sjećam imena."
Kako je to sam izjavio u istražnom postupku, "među najbližim suradnicima bili su dr Neđelski, ing. Ertl, sudac Krešić, moj pokojni brat Blaž, Niko Čondić, Zlatko Čondić, Drago Kuharski, Ferdo Krmpotić, Bogomil Vašku, Zlatko Hercigonja, Vilko Butorac, Ivan Pensa, Josip Kan, Franjo Malić, student Ivaniš, Ahmet Beglerović, Josip Sertić, pop Zvonko Brekalo, Ivica Sumajstorčić, profesor Kelemen i još neki kojih se ne sjećam, dok Feliks Neđelski pozna više njih mlađih".
Naravno, još tu postoji i niz drugih kojih se Gutić u istrazi nije sjetio.
Saradnja
U srijedu, 10. novembra 2016, navršavaju se četiri godine neprekidne saradnje između Arhiva Republike Srpske i "Glasa Srpske". Prilog koji objavljujemo u današnjem izdanju je 197. po redu koji su priredili stručni radnici Arhiva.
Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik Arhiv Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
