Zapisi iz Arhiva Republike Srpske (54): Štrajk tekstilnih radnica 1969. u retrospektivi (1)
Šest ujutro, 13. februara 1969. godine. Taj četvrtak nije još ni svanuo, a u banjalučkom tekstilnom industrijskom preduzeću "Trudbenik", lociranom u jednoj hali nadomak hotela "Palas", radni dan je počeo burno.
Radnice šivaonice, izrevoltirane pristiglim rješenjima za lične dohotke koji su obračunati, bez ikakvog objašnjenja i evidencije, u visini i onako male startne osnove, obustavile su rad. Štrajk se odmah proširio na ostale pogone, krojačnicu i doradu, sa izuzetkom administrativne službe. Kako su tih godina vijesti o štrajkovima putovale brzo, i na njih se brzo reagovalo, u Skupštini opštine (SO) sastali su se nedugo zatim predsjednik SO, sekretar Opštinskog komiteta SK, predsjednik Opštinskog sindikalnog vijeća (OSV) i sekretar opštinskog Sindikata radnika industrije i rudarstva (SRIR). Već u 10.30 stajali su u pogonskoj hali pred štrajkačima, koji su odbili da se vrate na posao, te su najavili zbor radnika u 14 časova, gdje će konačno iznijeti svoje žalbe i zahtjeve.
Radi konteksta podsjetićemo se da je "Trudbenik", bivše zanatsko preduzeće, od 1961. u industrijskom statusu, zapošljavalo oko 250 radnika, većinom žena. U korisnoj digresiji pozvaću se na nedavna istraživanja Kjare Bonfiljoli i Nine Vodopivec koje su pisale o radnicama u tekstilnoj industriji na prostoru (bivše) Jugoslavije. Govoreći globalno, tekstilna, kao prva masovna industrija, oslanjala se na žensku radnu snagu koja se smatrala "prirodno poslušnijom", "manje sklonom sindikalnom organizovanju" te, stereotipnom projekcijom "kućanskih vještina" na fabrički rad, manje vrijednom. Rodni stereotipi o radnicama nisu zaobišli jugoslovensko društvo, u kojem su se takođe oblikovale lake industrije sa ženskom radnom snagom. U procesu onoga što je nosilo ime socijalističke izgradnje, ovi stereotipi uslovili su ono što Bonfiljoli naziva "ambivalentnošću socijalističke emancipacije" žene, zastale na pola puta između patrijarhalnog fordizma i modernih egalitarnih ostvarenja. Slučaj "Trudbenika" potvrđuje ove teze.
Radnice izbacuju upravu
Najavljeni radnički zbor potrajao je nekoliko sati. Riječ je uzelo 30-ak radnika, čija su izlaganja potvrdila inicijalnu sumnju kako je obračun plata predstavljao samo povod, a da dubinski uzroci sežu mnogo dublje. Prvi govornik se požalio kako se ove "greške" prečesto ponavljaju. Za njim su ustajali drugi koji su govorili o besmisleno niskim platama i o nemogućnosti da normalno žive.
"Radim ovdje sa drugaricom i ne možemo da zaradimo ni toliko koliko nam je i djeci potrebno za goli život!" Optužili su upravu da je gramziva, nestručna i bahata.
"Nema tu uspjeha gdje nekolicina ljudi vadi iz kase u koju svi bacamo."
Ispostavilo se da se uprava diktatorski odnosi prema pogonskim radnicima, posebno ženama. Jedna radnica se žalila kako ih je glavni poslovođa maltretirao, tjerao da rade preko deset sati bez prekovremene naplate, koja je članovima administracije uvijek uredno isplaćena, a u slučajevima odbijanja da nastave s radom, isti ih je nazivao pogrdnim imenima i govorio da njega njihova mizerna primanja nimalo ne interesuju. Druga radnica se žalila na sekretara koji je odbio da joj odobri ovjeru zdravstvene knjižice kada je naknadno saopštila da je trudna. Neki radnici su priznali da im se više isplati otići na bolovanje nego dolaziti na posao. Bilo je govora o bivšem tehničkom direktoru, koji je dogovorio poslovne aranžmane čija je realizacija bila nemoguća. Sebi je obezbijedio dvosoban stan, visoku platu i ogroman bonus, radnicima je nametnuo nerealne norme i finansijske teškoće, a zatim je otišao. "Mimo volje Radničkog savjeta i nas radnika", njemu je "dat visok lični dohodak, dok mi nismo dobili ni toliko da bismo mogli ljudski živjeti". Prepričano je i svjedočenje konobara iz "Palasa" koji je prenosio vijesti o direktorovom bahaćenju, o njegovoj "brigadi službenika" i rasipanju firminog novca. U bijesu i suzama, radnice su tražile smjenu skoro svih rukovodilaca, izuzev novog tehničkog direktora, kojeg su smatrali "dobrim čovjekom" koji nije bio u stanju da se sam izbori sa pokvarenom upravom. Sa stavom "ili nas 220, ili uprava", zbor je izglasao nepovjerenje direktoru, sekretaru, glavnom poslovođi, šefu proizvodnje i šefu računovodstva. Ponovo je odbijen novi apel predstavnika vlasti da se nastavi rad u drugoj smjeni. Odmah nakon raspuštanja saziva, uz prisustvo nekoliko predstavnika zbora, sastao se Radnički savjet i potvrdio sve zahtjeve radničkog zbora.
Poznati i nepoznati problemi
OSV-u je već bilo poznato da je "Trudbenik" jedno od preduzeća koje se nije uspješno prilagodilo tržišnim reformama sprovedenim polovinom decenije. Iako je u 1967. godini ostvarilo proizvodni rast od 33,3 odsto, preduzeće je nakupilo zalihe kojih se naknadno oslobađalo dampingom, što je rezultovalo lošim finansijskim bilansom. Bilo je takođe poznato da "Trudbenik" nema stanove ni stručne kadrove, da većinskim, nekvalifikovanim radnicima opada lični dohodak (u 1968. godini za 32 odsto), kao i to da oni nemaju organizovanu društvenu ishranu. SRIR je uz preporuku podružnice nekoliko puta od svojih sredstava slao iscrpljene radnike na plaćen godišnji odmor.
(Nastaviće se)
Priredio: Mr Vladan Vukliš, arhivista u Arhivu Republike Srpske u Banjaluci
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
