Zapisi iz arhiva Republike Srpske (43): Banjalučke osude na smrt

Za nekih 4.000 godina društvo je na ovom planu napredovalo utoliko što je od kamenovanja stiglo do smrtonosne injekcije (kao nacističkog nasljeđa).

Kakva su banjalučka iskustva kad je o osudama na smrt riječ?

Prijedorčanin Branko Antonijević je juna 1919. odsjeo u hanu Ruže Petrović u Derventi, a potom je opljačkao i ubio. Druga njegova žrtva bila je 10-godišnja služavka, očevidac ubistva. Antonijević je osuđen na smrt. Uslijedile su molbe roditelja, narodnog poslanika Kecmanovića, advokata Bogoljuba K. Kujundžića... Dvor je molbu za pomilovanje proslijedio Ministarstvu pravde, a ono konstatovalo da je "molba već rešena". Justifikacija je izvršena 12. maja 1922.

Pored ove, između dva svjetska rata izvršene su u Banjaluci još samo dvije smrtne kazne. Nezapamćeno interesovanje pobudio je proces u kome su Đorđe Sovilj i Mihailo Tomić osuđeni na smrt vješanjem zbog šestostrukog ubistva počinjenog 28/29. novembra 1937. u Brezik Lamincima. Sva jugoslovenska štampa svakodnevno je i do detalja o tome izvještavala čitaoce.

Egzekuciju nad Soviljem i Tomićem izvršio je 28. avgusta 1938. u dvorištu "Crne kuće" državni krvnik Karel Hart, Čeh porijeklom. On je "zanat" ispekao kod Alojza Zajfrida, austrougarskog (objesio trojicu sarajevskih atentatora) i prvog jugoslovenskog krvnika, centralne ličnosti romana "Bosanski dželat" našeg sugrađanina Ranka Risojevića.

U periodu 1929-40. vješanje je u Jugoslaviji bilo jedini način justifikacije. Hart je svoju dužnost izvršio u pet ujutro u dvorištu "Crne kuće", pred čak 150 radoznalaca. Tvrdoglavo istrajavanje krvnika na korišćenju tzv. "austrijskih vješala" imalo je za rezultat da je Soviljeva agonija trajala 14, a Tomićeva 12 minuta.

Ostali osuđenici na smrt, njih 21, izdejstvovali su kraljevu milost. Ivi Matoševiću je uzeto u obzir maloljetstvo, a Eminu Loviću iz Turskog Vakufa, koji je 1920. ubio suprugu i punicu a punca ranio, "uzrujanost zbog ljubomornosti". Kralj mu je preinačio smrtnu kaznu u doživotnu tamnicu. Adem Kadušić je bio "očevidno duševno zaostao".

Među osuđenima na smrt su i dvije žene. Tonki Ivković, koja je ubila muža "kome je za vrijeme rata bila nevjerna", smrtna kazna je preinačena u doživotnu robiju. Prnjavorčanka Aleksija Veselić je ubila vanbračnu kći svoje komšinice i kao "nagradu" dobila od nje jedno jagnje, a od kralja 1922. milost u vidu 15-godišnje robije.

Stanislav Sova je 8. jula 1918. ubio seoskog kneza u Novom Martincu, uvjeren da je kod ovog novac namijenjen sirotinji. Nakon što mu je 16. septembra 1921. izrečena smrtna kazna, započela je pravna bitka. Na kraju je prevagnula mudrost advokata Vladimira P. Kostića, načelnika gradskog kotarskog ureda: "Za osuđenog krivca, dugotrajni zatvor, koji je do sada izdržavao, značio bi pooštrenje smrtne kazne". Ovo bi mogao da bude nauk i onima, u Americi posebno, koji godinama odlažu justifikaciju.

Spomenimo i slučaj Sime Gojkovića iz junačke Gaštice, harambaše hajdučke družine koja je 1920-21. sijala strah oko Banjaluke. Brojne potjere su bile bezuspješne jer su Simi na ruku išle guste bosanske šume i odani jataci. Ipak je dohakao i osuđen na smrt. Pomilovan je 1923, povodom kraljevog vjenčanja. Dvadesetgodišnju robiju je izdržavao u starogradiškoj kaznionici, odakle je novembra 1925. pobjegao na volšeban način. Sklonio se u Beočin, oženio pod imenom svog brata Vase i zaposlio u cementari. Prepoznao ga je stražar u sremskomitrovačkoj kaznionici, koji je prethodno službovao u Gradišci...

Sve u svemu, za 23 godine postojanja "stare" Jugoslavije u Banjaluci su izrečene 24 smrtne osude. Moguće je da je ovaj broj i veći, no nisu sačuvani sudski spisi koji bi to dokumentovali.

(Nastaviće se)

Priredio: Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik Arhiv Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.