Zapisi iz arhiva Republike Srpske (43): Banjalučke osude na smrt (III)

Zoran S. Mačkić,
Zapisi iz arhiva Republike Srpske (43): Banjalučke osude na smrt (III)

Milan Živković je prvostepenom presudom osuđen na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 18 godina. Vrhovni sud BiH je 13. jula 1946. presudu preinačio u kaznu smrti vješanjem.

Aleksa Bajičić i Teodor Radetić, obojica iz Rađića kod Kotor Varoša, osuđeni su 1948. na kaznu smrti strijeljanjem, dok ih je Vrhovni sud BiH proglasio nevinim.

Petorici lica je u žalbenom postupku smrtna kazna zamijenjena kaznom doživotnog lišenja slobode s prinudnim radom. U 69 slučajeva su prvobitno izrečene smrtne kazne zamijenjene kaznama lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od samo tri (Danko Solarević, Milan Ključević, Munib Malkoč, Uzeirović Mujo i Nezir) pa do 20 godina.

Ogromno interesovanje javnosti izazvali su procesi u kojima se javlja veći broj optuženih, a najveće proces protiv ustaškog stožernika Viktora Gutića, Feliksa Neđelskog i župnika Nikole Bilogrivića, vođen u sali Sokolskog doma. Prvooptuženi je osuđen na kaznu smrti vješanjem, a ostala dvojica na kaznu smrti strijeljanjem.

Ne manju pažnju izazvao je proces protiv advokatskog pomoćnika Branislava Lazičića, Mirka Milića i Miodraga Marjanca. Prva dvojica su streljani 9. avgusta 1948. u 23 časa u Boriku, dok je Marjancu smrtna kazna preinačena u 18-godišnju robiju.

Najviše smrtnih kazni, šest, izrečeno je u procesu protiv Jovana Mišića, Nikole Forkape, Dušana Milinkovića, Pavla Đureina, Luke Karimanovića i Ilije Križanca. Smrtna kazna izvršena je nad četiri žene (Danica Patković, Jozefina Čengić, Marija Krizmanić i Đurđa Škopić).

U spisima se ne navodi način izvršenja smrtne kazne vješanjem, koja je izvršena nad devet osuđenika (Viktor Gutić, Šerif Rešić, Pavle Jakelić, Milivoj Vlaho, Milan Živković, Markan Mostarčić, Husein Fetahović zv. Čaruga, Franjo Petrović i Huse Kahrić).

Strijeljanje ustaša

Strijeljanje je povjeravano vodu od osam do deset milicionera, uglavnom čuvara u Okružnom zatvoru. Polovini milicionera puške su punjene "ćorcima", što i nije od značaja jer čovjek vješt oružju u tom slučaju prepoznaje trzaj vatrenog oružja. Smrtne kazne su izvršavane između četiri i šest ujutro i 22 i 23 časa uveče.

Pet smrtnih kazni izrečeno je u procesu ustašama koje su u crno zavile Gradišku. Mato Marinović, Josip Ćorković i Franjo Miletić su streljani, a Pavle Jakelić i Markan Mostarčić obješeni. Veterinar Martin Sudar i sudija Ivan Odić su pomilovani (20 godina robije s prinudnim radom), mada je za Odića u presudi konstatovano da je "učestvovao u odlukama o hapšenju, logorisanju, iseljavanju i oduzimanju imovine", a za Sudara da je "1942. stupio u 369. legionarsku pukovniju u sastavu 100. njemačke divizije, borio se na istočnom frontu 1942–1943", te da je bio "ustaški logornik, naredbodavac i organizator zločina". Ovo navodimo radi poređenja sa Branislavom Lazičićem koji, izvjesno, ni na koga nije digao ruku niti je koga ojadio, čak za to nije ni terećen, već mu je krivica bila, kako to reče jedan od svjedoka, "da je navedeni bio najvažnija četnička politička ličnost jer nijedan komandant nije ništa radio bez njegovog pitanja".

Egzekucije na groblju

Smrtna kazna je izvršavana bez prisustva ostalih osuđenika, redom kojim su navedeni u presudi. Kazna nad Valentinom Majkićem izvršena je "plotunskom paljbom, a smrt je nastupila odmah", dok je u slučaju Jozefine Čengić i Šerifa Rešića agonija trajala čak 10 minuta.

Egzekucije su izvršavane na groblju u Boriku, na mjestu na kojem je u toku Drugog svjetskog rata bilo groblje poginulih njemačkih vojnika. Ne zna se zašto je izabrana baš ta lokacija. Grobovi nisu obilježavani. Justificirani su sahranjivani u prethodno pripremljene grobnice pošto se "rodbina nije pojavila da sama izvrši sahranu". Kako ni u jednom od spisa nije sačuvana bar dostavnica o uručenju obavještenja članovima porodice, a malo je vjerovatno da rodbina baš ni u jednom slučaju nije bila zainteresovana da pokojnika sahrani, zaključujemo da je riječ o politički motivisanoj birokratskoj ujdurmi. Tako je Anica Krpan iz Vinkovaca zatražila od suda obavještenje o svom mužu Ivanu. Odgovoreno joj je 21. januara 1953. da je Ivan strijeljan (24. decembra 1947).

Mačkić Zoran, arhivski savjetnik Arhiv Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana