Zapisi iz arhiva Republike Srpske (42): Borba za crkvište
Na krilima "naprednih marksističkih ideja", revolucionarne vlasti su po oslobođenju sve svoje snage upregle u borbu protiv vjerskih zajednica, jedinih institucija koje su izmicale njihovom neposrednom uticaju.
Kako su one žigosane kao jezgra otpora uvođenju novih životnih i moralnih normi, to se u toj borbi nisu birala sredstva. Incidenti, pa i fizički nasrtaji na sveštenike i vjerske objekte bili su svakodnevni. Za mjesne partijske lidere je neprijatelj ili sumnjivac bio svaki religiozan čovjek.
Posebnu pažnju u Banjaluci izaziva "pokazivanje mišića" u akciji izgradnje Spomenika palim borcima. Izgradnja grandioznih spomen-obilježja na mjestima velikih bitaka ili pogibije istaknutih partizanskih ličnosti bila je u funkciji stvaranja kolektivnog istorijskog sjećanja na žrtve rata, kao snažne osnove za stvaranje moralnog kredibiliteta vlasti, te za jačanje kolektivnog identiteta. Sve druge oblike kolektivnog sjećanja valjalo je staviti pod kontrolu. Ipak, kolektivno istorijsko sjećanje, građeno ili naturano duže od četiri decenije, na kraju je podijelilo sudbinu države.
Hram na Jabučištu
Saborni hram na Jabučištu, podignut baš na mjestu gdje su na kolac nabijeni učesnici Mašićke bune, jedan je od najzamašnijih građevinskih poduhvata Srpske pravoslavne crkve u Kraljevini Jugoslaviji. Hram je miniran avgusta 1941, građevinski materijal prodat građanstvu, dok su zvona stigla čak do jasenovačkog logora, gdje su i pronađena poslije rata.
Teško postradala u toku rata, SPC nije bila kadra da odmah po oslobođenju pristupi obnovi hrama. Tek što su se ustoličile, nove vlasti su, bez konsultacije sa Crkvenom opštinom kao vlasnikom, podigle drvenu tribinu sa kojih su držani govori, dok se narod okupljao na crkvištu.
Okružni odbor se oglušivao o proteste SPCO, pa je ova zatražila posredovanje Sinoda. Sredinom decembra 1945. od Predsjedništva Ministarskog savjeta je zatraženo da gradskim vlastima zabrani dalje radove na crkvištu. Spor, bolje rečeno prikriveni obračun vlasti sa SPCO, otegao se i u narednoj godini. Uskoro su i gradske vlasti koristile svoje adute.
SPCO je 1. marta 1946. Komisiji za agrarna pitanja GNO prijavila svoj zemljišni posjed na području grada u ukupnoj površini od 73 dunuma. Vlasti su upozorene da je zemljište na Petrićevcu, površine oko 64 dunuma, kupljeno prije rata i namijenjeno za pravoslavno groblje.
"Još prije ovog rata postalo je jasno daje staro pravoslavno groblje tzv. Vasiljeva bašča prepunjeno, pa se crkvena opština morala brinuti za zemljište za sahranjivanje svojih članova."
Uz zemljište je kupljena i kuća, namijenjena za stan čuvaru groblja. Tik pred izbijanje rata komisija Banske uprave konstatovala je da je predmetno zemljište podesno za groblje, pa je tu sahranjeno 14 pokojnika. Na tom je mjestu stajala i zadužbinska crkva Ilije Rankića. Crkvena opština je kod Državne hipotekarne banke zasnovala fond od 27.000 dinara, namijenjen za podizanje ograde, parcelisanje i uređivanje groblja. Ostala površina, koja ne bi služila kao groblje, bila je određena grobaru, kao nagrada za čuvanje crkve i groblja i kopanje grobnica.
Nacionalizacija
Sada se Crkvena opština suočila sa opasnošću da predmetno zemljište bude nacionalizovano. Koliko god da je bilo jasno da ovo zemljište ne pada pod udar agrarne reforme, toliko nije bilo uputno ni "bosti sa rogatim". Za svaki slučaj, ukoliko se prijedlog ne prihvati, Crkvena opština će od GNO zatražiti adekvatno zemljište "sa potrebnom zgradom za kapelu i stan za grobara – na drugoj strani za sahranjivanje svojih pravoslavnih članova".
Na javnoj raspravi pred Okružnom agrarnom komisijom, 15. maja 1946, nije sve teklo glatko. Dimitrije Jagodić, zastupnik SPCO, konstatovao je: "Po principu da je pravica temelj svake države, smatram da crkveni posjed treba ostaviti, naročito zbog toga jer je SPC u ratu teško postradala". U raspravu se uključio i Mustafa Zuhrić: "Smatram da su izlaganja Jagodića tačna, jer zaista ta crkva je stradala te su joj prihodi neophodno potrebni za popravak i izdržavanje".
Na suprotnoj strani je bio Nikola Šipka, zakupac predmetnog zemljišta od 1931. Predložio je da mu se to zemljište dodijeli kao agrarnom interesentu, a da se Crkvenoj opštini dodijeli drugi podesan kompleks zemljišta.
"Ja sam se na predmetnom zemljištu zakućio i izdržavao svoju porodicu." Šipkin je zahtjev bio bespredmetan jer agrarne komisije nisu bile ovlašćene za dodjelu zemljišta.
Sveštenik Đorđe Vranješević je naglasio da su "obje pravoslavne crkve porušene u toku rata, da vjernici žele da obnove crkve ali im to materijalno stanje trenutno ne omogućava, te da u Banjaluci imaju neizvjesne prihode od ukupno četiri kuće, od kojih su dvije u suvlasništvu". … (Nastaviće se)
Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik Arhiv Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
