Zapisi iz Arhiva Republike Srpske (3) - Banjaluka 1890. godine FOTO

Kao dokaz tome može poslužiti to što je iznutra kameni svod na krst sveden i izgleda kao kakva polukugla. Na vrhu kubeta stoji rešetka da može sunčeva svjetlost dopirati u banju. Tvrde da je više od 1.200 godina stara. Nedavno je vrlo lijepo opravljena i za kupanje sasvim udešena, te nije čudo što uvijek svijet dolazi. Voda je mlaka i dubina iznosi nešto više od jednog metra. Svojina je nekog muhamedovca, koji tu i stanuje. U okolini njenoj nalaze se još dvije manje koje su zbog skorašnjih zemljotresa provaljene. Zbog tih banja i drugih što se u okolini nalaze, nosi ime i sama varoš Banjaluka.

Škole i crkve

Od škola znamenita je srpsko-pravoslavna osnovna škola, gdje je prije okupacije prva bogoslovija bila. U donjem su boju pojedini razredi muški i ženski, a u gornjem pak stanovi g. g. učitelja i učiteljica, kao i preč. g. prote. Zatim komunalna i rimokatolička osnovna škola. Još se nalazi turska niža gimnazija i trgovačka škola. Ova posljednja odgovara nižoj realci i u nju stupaju učenici iz osnovne škole.

Od novijih većih zgrada vrijedjelo je da spomenem duvansku fabriku, koja je prošle godine dovršena. U njoj radi do 250 osoba.

Prost narod ovdje još vjeruje u kojekakve praznovjerice kao: vukodlake, vile, vještice. Često odlaze fratrima da ih iscijele, idu hodžama i vade kojekakve zapise i drugo.

Zanati su nekad vrlo znameniti bili, no sada svaki dan sve više opadaju, a zašto pak, to će svaki lako pogoditi.

Banjaluka je odvajkada bila znamenita trgovačka varoš. Dosta dobri putevi (nasipi) vežu je sa Sarajevom, Jajcem i Travnikom, a osobito znatan je onaj što vodi u Gradišku. Željeznica pak, koja je još prije ustanka sagrađena, skopčana je sa Prijedorom i ostalim gradovima. Pazar se drži svakog utorka, a o Trojičinu danu drži se blizu tvrđave veliki vašar koji traje čitavu nedjelju. Za vrijeme vašara iskupi se velika svjetina, da jedva proći možeš, a toliki je metež i vika da se daleko u varoš čuje. Tada dođe naroda iz različitih gradova, ne samo BiH, nego i iz Ugarske, pa čak i Carigrada. Tada se kupuje i prodaje: žito, duvan, marva, svinje, konji, platna, čoha, vuna; zatim: lule, čaše, oružje, remenje i druga svakovrsna roba. Prirodni proizvodi: od bilja sije se: pšenica, raž, ječam, zob, proja, grah i sočivo, ima nešto i vinograda, a znamenit je bostan.

Kao domaće životinje poznate su: ovce, koze, goveda, svinje i konji od kojih se velika korist dobija, zatim: kokoši, ćurke (tuke), patke i guske, a od zvjeradi nalazi se u obližnjim šumama vukova, medvjeda, lisica, zečeva, srna, divljih svinja, vjeverica, kuna, tvorova itd. Što se tiče ruda, ima dosta olova, gvožđa (osobito limonita) i sumpora, a na Laušu se vrlo dobar ugalj kopa. Blizu željeznice, s desne strane Vrbasa, kupili su prije desetak godina rimok. trapisti veliko imanje i sagradili veliki samostan. Oni se bave ekonomijom i ljekarstvom. Znatan je trapiski sir i pivo.

S lijeve strane rijeke Vrbasa nalaze se dvije fabrike. Jedna je fabrika sukna, a druga drva (kao dasaka, duga itd).

Glavna je rijeka Vrbas. Ona izvire ispod Zec planine, a utiče u Savu kod Svinjara. Pritoke su mu s lijeve strane Crkvina, a malo dalje Vrbanja. Godine 1875, kad je Bosna zauzeta, bila je na polju Banjalučkom znamenita bitka. I dan-danas pokazuje spomenik mjesto gdje su mnogi austrijski vojnici poginuli i sahranjeni.

Niže spomenika, odmah pod dolinom ispod koje je sigurno nekad Vrbas tekao, nalazi se takozvano Bogoslovčevo vrelo koga su, kada je u Banjaluci 1866. Bogoslovija podignuta, bogoslovi iskopali i na njega izjutra dolazili i svoje zadaće učili. I danas naš svijet dođe nedjeljom i većim praznikom, te se tu igra i veseli, a poslije, pred mrklu noć, pjevajući niz polje kući odlaze.

Zbog starog novca i drugih starina koje se kopajući često nalaze, tvrdi se da je Banjaluka nekad morala biti rimska varoš, koja se Servitium zvala.

Banjaluka zauzima jedan od najljepših položaja u Bosanskoj Krajini. Otud je i često Bajnom Lukom nazivaju. Prostire se s obje strane rijeke Vrbasa. Granice su joj: Krčmarice i Dedičino brdo; sa zapada Lauš, Motike i Petrićevac; sa sjevera Kuljani (Dragočaj); sa juga Starčevica i Kajbakovac; sa jugoistoka Cer i Vlaški breg; sa jugoistoka Jajačka stijena, Suturlija i Šibovi, a sa sjeverozapada Drakulić.

Stanovništva ima oko 12–14.000, od kojih 2.400 otpada na Srbe pravoslavne vjere, a ostali broj koje na rimokatolike i koje opet na muslimane.

Osim toga, ima pomalo Čivuta i Cigana. Banjaluka se sastoji iz tri dijela, iz gornje i donje varoši (Gornji i Donji Šeher), među kojima se s lijeve strane Vrbasa ističe dosta znatna tvrđavica koju su, vele, još bosanski kraljevi zidali.

Srbi pravoslavne vjere imaju svoje dvije crkve, jednu s lijeve i jednu s desne strane Vrbasa.

Prva je 1879. godine sagrađena, i slavi na Trojičin dan, i druga je dovršena lanjske godine i to na onom istom mjestu gdje je nekad stara bila, koju su 1876. godine zulumćari sasvim opljačkali i zapalili, a slavi Malu gospojinu.

Rimokatolici imaju takođe svoju novu crkvu koju su prije nekoliko godina sazidali.

Zidanje Ferhadije

Muhamedanci imaju vrlo mnogo svojih bogomolja (džamija), no mnoge su između njih zanemarene, a među svima usred čaršije ističe se vrlo lijepa i velika Ferhadija sa sahatkulom, koju sagradi Ferhad-paša 1576. To se dogodilo ovako: Ferhad-paša, koji je tada u Banjaluci sjedio, upusti se jednom prilikom kod Radonje u boj sa Nijemcima. U istoj bici pogubi njemačkog generala Eberharda Auersperga, a sina mu Engelberta živa uhvati. Da bi se Engelbert oslobodio ropstva, moradoše njegovi rođaci za njega Ferhadu platiti 30.000 dukata ucjene, koje novce poslije paša upotrijebi na zidanje pomenute džamije, koja se po njegovu imenu nazva Ferhadija. Pripovijeda se da je paša pozvao najbolje majstore da mu zidaju džamiju i češće bi izlazio i gledao kako oni gore na skelama rade.

Jednom prilikom, kad su baš majstori počeli munaru (toranj) podizati, vikne im paša: “A vjere vam, kažite mi da li ste iđe bolju, veću i ljepšu džamiju od ove pravili”. “Jesmo pašo, al' za bolje novce”. “Šta? ... Jeste? Ma pasja vjero, ili bolju pravite ili živi dolje nećete”. “Oćemo pašo, al' za bolje novce”, odgovorili su mu zidari dalje radeći svoj posao. To je pašu jako razljutilo i odmah zapovijedi da sve skele što su oko džamije namještene bile poskidaju, a ostanu samo one oko munare na kojima su zidari radili. Mislio je da će im time nauditi, jer moraće, ma kad-tad, od gladi i žeđi umrijeti. No bilo je sasvim obratno. Kad je vidio majstor-baša Petar šta je paša naumio, brže-bolje sazove momke i rekne im da će najbolje biti ako načine sebi krila od jelovih dasaka i izaberu pravce kojim će koji letjeti. Prijedlog se svima dopadne i onda se dadnu na posao. Kad su bili sasvim gotovi, onda se u nekoliko oproste i preduzmu put.

Petar je letio prema sjeverozapadu od džamije i padne na jedno brdo, što se po njemu nazva Petrićevac. Njegov brat poleti na istu stranu, a kad malo dalje padne u nekakvo blato, veseo vikne: “O drago moje blato”, otud selo Drakulić. Treći poleti na zapadnu stranu i padne na neku njivu i to na jednu motiku, otud su Donje i Gornje Motike. Četvrti, po imenu Vlajko, poleti na jugoistok i padne na neki brijeg, koji se po njemu nazva Vlaški brijeg. Nedaleko od njega padne na jedno mjesto Branko, otud Brankovac. Ovdje se svake godine drže masla. Šesti, po imenu Blaž, poleti na sjeveroistočnu stranu i padne u neko sijeno, otud selo Blaško. Vele da su svi ostali živi, osim jednog, koji po nesreći poleti na jug, padne na neko brdo i slomi rebro, otud brdo i selo Rebrovac.

Risto R. Sirovina, somborski učiteljski pripravnik

“Bosanska vila”, 1890, str. 340–342.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.