Zapisi iz Arhiva Republike Srpske (2) - Braća Paternoster

Iako svestran intelektualac, o njemu, uglavnom, ostade zapamćeno da mu austrougarske vlasti dodijeliše ulogu zvaničnog stenografa na banjalučkom veleizdajničkom procesu. Već 1917. godine, u 37. godini, Viktora pokosi smrt. Kažu, ubi ga španska groznica, najstrašnija pandemija u istoriji ljudskog roda, koja odnese 50 miliona života. Ali, nije istina baš sve što kažu. Ova opaka boleština, za koju se kaže da je i kuga i tifus i paraliza zajedno, ali i još sve ono protiv čega su ljudi cijepljeni, ne mimoiđe ni Banjaluku i u njoj načini pravi pomor. Međutim, “španka” je buknula u proljeće posljednje ratne godine, pa će ipak biti da je Viktorovu smrt skrivilo nešto drugo.

Bilo kako bilo, iza Viktora ostade udovica Barbara, učiteljica iz Zagreba, sa petoro siročadi: Viktorom, Mladenom, Ratimirom, Nedom i Amalijom.

Mladen ugleda svijet 23. decembra 1910. u Tuzli. Sudbina učini da za razredne drugove dobi Nikicu Pavlića, Tankredija Solu, Antu Filanovića... Sve njih opčini ideja marksizma, te stupiše u SKOJ. Međutim, neobuzdani i buntovni Mladen to nije znao da prikrije, pa ga danas ne nalazimo u spiskovima maturanata banjalučke realke. U septembarskom roku 1930. maturirao je u realnoj gimnaziji u Čačku, a već dvije sedmice kasnije postade brucoš Pravnog fakulteta u Beogradu. Tako autoru ovih redaka pođe za rukom da u Arhivu Srbije u Beogradu pronađe njegov studentski dosije i fotografiju.

U Beogradu ga primiše u KPJ i u Pravničko udruženje, udarnu pesnicu revolucionarne studentske omladine. On neustrašivo predvodi juriše na policiju, žandarme i agente u svim demonstracijama na Beogradskom univerzitetu.

Još iste noći kad nacističke vlasti u “Lajpciškom procesu” osudiše Georgija Dimitrova, 23/24. decembra 1933. godine, zajedno sa još devet studenata, među kojima bješe i njegov gimnazijski drug Tankredi Sola, Mladen se kamenicama obruši na njemačku ambasadu u Beogradu. Svi izgrednici dobiše po mjesec zatvora, a Mladen i Tankredi i putne karte i policijsku pratnju do Banjaluke.

Poslije godinu vraća se u Beograd i već 17. januara 1935. je među organizatorima protesta na Beogradskom univerzitetu, koji je imao za cilj oslobađanje 15 studenata zatočenih u specijalnom logoru za studente u Višegradu, prvom koncentracionom logoru u bivšoj Jugoslaviji. Policiji pođe za rukom da protest uguši, a potom još 105 beogradskih studenata, okovanih u lance, sprovedoše u Višegrad. I Mladena, naravno.

Nosio je Mladen u sebi i nesumnjiv šahovski talent i po tome mu je mjesto među najdarovitijim Banjalučanima. Za svega tri-četiri godine izraste on u najjačeg brzopoteznog beogradskog šahistu, a 1936. se okiti i titulom prvaka Beogradskog šahovskog kluba.

Iduće godine on otpočinje i borbu za odbranu ove zvučne titule, a onda zaredaše burni događaji. Mladen predvodi juriš beogradskih komunista na bioskop “Triglav”, kod željezničke stanice u Beogradu, gdje rasturiše miting Ljotićevog “Zbora”. Počinje i nešto čudno da se dešava, pa Mladen bješe prinuđen da se okane borbe za odbranu titule prvaka beogradskog ŠK.

Kratka novinska vijest u “Politici” od 15. februara 1937. nagovijestila je predstojeću tragediju. Prethodnog dana, oko 18 časova, kada je beogradski korzo najživlji, Mladen se u Knez Mihailovoj umalo nađe pod točkovima autobusa. Smrti ga je spasila samo vozačeva prisebnost.

Mladi čovek je bio zbunjen i skoro u nesvestici. Molio je prisutne da se raziđu i ostave ga na miru i da ne prave od te sitnice veliku larmu. Međutim, žandarmi su ga po dužnosti ipak odveli u drugi kvart. Tamo je g. Paternoster izjavio da je preko puta ugledao jednu poznanicu i da je, ne opazivši autobus, naglo hteo da pretrči preko ulice.

Prema reporteru “Politike”, većina prolaznika imala je utisak da je riječ o pokušaju samoubistva. I “Vrbaske novine” od 24. februara 1937. o ovom događaju donesoše nepotpisanu kolumnu, zluradu i nabijenu antikomunističkom propagandom, a koju sa sigurnošću možemo pripisati režimskom uredniku Matku Kumariću.

U nedjelju, 28. marta 1937. Mladen je tragično skončao ispavši ili iskočivši iz izletničkog voza na “okuci smrti” kod Rakovice. Prema jednom svjedočenju, iznenada je ustao, okačio svoj mantil i izašao iz kupea. Za koji tren začula se škripa kočnica... U izletničkom vozu našao se i tadašnji student završne godine medicine Gojko Nikoliš, budući narodni heroj, član SANU i učesnik Igmanskog marša, kojeg će istorija zapamtiti kao organizatora pokreta ranjenika i bolesnika u bici na Neretvi. Međutim, za Mladena više nije bilo spasa. U beogradskom “Studentu” ostade zapisano: ... Blizu 2.000 studenata, mladih radnika, naprednih književnika i umetnika, političara i ostalih javnih radnika, ispratilo je do groba Mladena Paternostera...

Postoje i druge verzije o uzroku smrti “ludog komuniste”, čiji partijski drugovi, navodno, nisu nimalo blagonaklono gledali na njegovu ljubavnu vezu sa Milicom Pavlović, članicom KPJ na Filozofskom fakultetu, te su ga izložili bojkotu. U to vrijeme zavlada među mladim komunistima ideja “slobodne ljubavi”, koju plasira Aleksandra Kolontaj. Izgleda da je tu ideju Mladen bukvalno pojmio, pa mu jednog jutra u studentskoj menzi na zidnim novinama osvanu ime... Bojkot! Navodno, to bijaše povod za samoubistvo. Mnogo pristalica imala je i teza da su Mladena iz voza gurnuli policijski agenti. Uglavnom, Mladen nađe mjesto i u jednom romanu Dobrice Ćosića.

Članovi KPJ bili su i Mladenova sestra Neda i brat Ratimir.

Ratimira zvanog Ratko, rođenog 1. marta 1916. u Banjaluci, privatnog činovnika i studenta, navodno uhapsiše ustaše u racijama maja-juna 1941, poslije čega ga, opet navodno, zavrbovaše te postade agent zloglasne Ustaške nadzorne službe (UNS). Međutim, mnoge činjenice ukazuju na to da ovi navodi iz brojnih publikacija o Banjaluci iz vremena Drugog svjetskog rata, u najmanju ruku, izazivaju podozrenje.

Brojni “neposredni učesnici” i “pouzdani svjedoci” poslije rata su uglas svjedočili da je “KPJ organizovala Ratimirovo izvođenje iz grada, poslije čega je u Aginom Selu osuđeni 26. februara 1942. strijeljan”. Navodno, prije toga mu je ponuđeno da se rehabilituje tako što će pustiti na slobodu zatvorenike iz Uprave policije i zapaliti policijsku arhivu.

I zaista, u noći 22/23. decembra 1941. planu arhiva ustaškog redarstva, dok prilikom uviđaja pritvorsko odjeljenje bješe otključano. Sigurno je još i to da je to uradio Ratimir. Ništa drugo nije sigurno. Ratimir je žurnim koracima napustio Redarstvo i nestao u noći. Ni pet minuta poslije toga buknu požar. Za Paternosterom je organizovana hitna ali bezuspješna potraga.

Opravdano ili ne, Ratimiru se pripisuje štošta. Pored ostalog, i ubistvo Aleksandra Potkonjaka Brace. A šta se zapravo zbilo? Nakon što im je dojavljeno da Potkonjak ilegalno boravi u gradu, ustaše i Nijemci upadoše u kuću, a ovaj kroz prozor iskoči u mrak i poče da bježi kroz kukuruzište. Za njim pripucaše, a Braco, smrtno pogođen, ubrzo izdahnu. Poslije rata, a možda već i prilikom suđenja pred “narodnim sudom”, Potkonjakova smrt pripisana je upravo i samo Ratimiru. Zar je samo on pripucao u mrak i da li je uopšte pucao?! Međutim, “svjedoci” su to nepobitno znali i, valjda da bi izmamili emocije, još i zapisaše da je Paternoster ubio “jednog od svojih najboljih prijatelja”. Da bar rekoše da je riječ o jednom od bivših najboljih prijatelja, bili bismo manje podozrivi.

Noć prije bjekstva Ratimir je otključao pritvorska vrata i omogućio bjekstvo narodnog heroja Vahide Maglajlić i Danice Marić. To potvrđuje čitav niz ustaških dokumenata, a posebno potjernica koja je za njim razaslana. Ipak, najvažniji od tih dokumenata je svakako izvještaj najsposobnijeg ustaškog obavještajca Vinka Rudića, koji je djelovao pod kodnim imenom Alkar. Ovaj izvještaj obuhvata događaje u Banjaluci zaključno sa aprilom 1942. godine, dakle pisan je poslije tri i po mjeseca, pa Alkarove riječi da je Paternoster “bio od strane komunista uvučen u UNS-u” valja uzeti kao službeno utvrđene. Logična je pretpostavka da Alkar nalogodavce u Zagrebu obavještava o ključnom zaključku sprovedene istrage.

Čak i u ozbiljnoj literaturi stoji navod da je Vahida Maglajlić “tokom transporta u Zagreb uspela pobeći” (!) i da se “decembra 1941. priključuje u partizanske odrede”. Riječ je, svakako, o poslijeratnom friziranju događaja od strane brojnih “učesnika” događaja. Kako povjerovati u navod da je KPJ 22/23. decembra 1941. organizovala Ratimirovo izvođenje iz grada i da mu potom nije sudila sve do 26. februara 1942. godine? Zar bi Ratimir zapalio policijsku arhivu i otključao vrata pritvora prije “izvođenja iz grada”?! Kud se kritične noći zaputio Paternoster? Kako je znao put do ustaničke jedinice? Ako to nije bio on, ko je bio Vahidina veza sa “šumom”? Previše činjenica ukazuje na vjerolomstvo Ratimirovih partijskih drugova. Zašto je on, kako to posvjedočiše Zumreta Ćejvan i Havka Sarač, obje članice KPJ, odabrao baš Vahidu Maglajlić i Danicu Marić i širom im otvorio vrata za bijeg?! Očigledno, on je poznavao svoje partijske drugove. Čak i Vahidina sestra Muniba posvjedoči da je na mostu preko Crkvene, u blizini zgrade Redarstva, rekviriranoj kući trgovca Vukosava Gruberovića, Vahidu i Danicu Marić čekao fijaker!

Da li je krivotvorena istina o okolnostima pod kojima je iz ustaškog zatvora umakla Vahida Maglajlić? Očigledno, poslije rata nije bilo politički cjelishodno Vahidin bijeg povezati sa Ratimirom. Zar bi istina o bijegu bacila ljagu na njen lik?

Kako je moguće da je “narodni sud” osudio Ratimira tek poslije dva mjeseca i gdje je on bio sve to vrijeme? Previše činjenica sugeriše to da je on žrtva nesrećnih okolnosti ili “partijske čistke”.

Sporan je i pojam “narodnog suda na slobodnoj teritoriji” koji je presudio Ratimiru. U to vrijeme na području Aginog Sela nije bio formiran narodnooslobodilački odbor pa ni narodni sud, a sa formiranjem vojnih sudova započelo se nakon što je krajem decembra 1941. naredbu o tome donio Vrhovni štab. Nema podataka ni o tome da je na tom području djelovao vojni sud. Paternosteru je, po svemu sudeći, sudio partijski sud.

Očigledno, autoru ne pođe za rukom da definitivno ustanovi okolnosti pod kojima su živote izgubili braća Mladen i Ratimir Paternoster. Da li su njih dvojica otpadnici ili partijske greške? Za sada, nema nam druge nego da se zapitamo zašto su nas lagali kada za tim nije bilo potrebe i koliko su nas tek lagali kada im je to trebalo.

Zoran S. Mačkić (autor je arhivski savjetnik u Arhivu RS)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.