Zapisi iz arhiva: Manastir Gomionica (I)
Bosanska Krajina ima svoja tri manastira: Rmanj na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije, u Knešpolju na Uni Moštanicu, a u Zmijanju Gomionicu. Gomionica je dobila ime po rijeci koja se kod Prijedora ulijeva u Sanu. On je upravo uz potok Matavaz, koji se poslije kratkog toka ulijeva u Gomionicu. Stariji izvori pominju manastir na tom potoku.
O udaranju temelja crkvi i osnivanju manastira su zabilježena dva predanja. Po jednom, manastir je podigla carica Mara, kći despota Đurđa Smederevca i žena sultana Murata II, a po drugom, koje je zabilježio Petar Kočić, manastir je podigao zmijanjski knez Obrad Bosančić na mjestu na kojem je zanoćio sa družinom kad se vraćao iz osvojenog Bihaća:
"Onda im paša, za tu nji'ovu krabrost i za taj nji'ov, bog ti pomog'o indat, izda buruntiju da mogu sebi sagraditi namastir đe 'oće i kakav 'oće… knez Obrad begeniše ono mjesto đe je s družinom u'vatio konak na povratku sa Bišća i tu sagradi namastir Gomjenicu."
O izboru mjesta za manastir zabilježio je kaluđer Petar S. Ivančević od starca Gavre Majstorovića ovu legendu:
"Bila 'steća' planina. U toj pustinji 'dobre duše' naume da podignu 'svetu kuću'. Da izaberu mjesto, uzmu tri svete crkvene knjige i jednu metnu na Krstišta (brdo istočno od manastira), drugu na Kozjerac (sjeverno), treću na Miljevačke njive (zapadno), vjerujući da će one kazati gdje treba da se podiže crkva. Gdje se nađu, to je mjesto za crkvu. Sutradan su tražili knjige i nisu mogli da ih nađu. Poslije nekoliko dana nađe kozar jedno jezerce i više njega jedan kriv, ama podebeo grab, i na tome grabu nađe sve tri knjige. Tu podignu crkvu i ondje gdje je kolo (amvon), vjeruju da ima jezero."
Po zabilješkama na crkvenim knjigama, manastir su podigli mileševski kaluđeri. Njegov postanak je vezan za jedan istorijski događaj. Nije proteklo ni 3-4 decenije kako su braća Sokolovići, veliki vezir Mehmed-paša i patrijarh Makarije, obnovili Pećku patrijaršiju, osjetilo se življe kretanje na slovenskom jugu pod vođstvom pećkog patrijarha Jovana. Grob Sv. Save u Mileševu bio je "srpska ćaba" koju su posjećivali i muslimani, Jevreji i katolici Dubrovčani. To je ogorčilo Sinan-pašu u toj mjeri da je mošti Sv. Save krenuo iz Mileševa i spalio ih na Vračaru više Beograda 1594. Tad se razbježaše mileševski kaluđeri, njih 27. Proiguman Savo, sa još četvoricom, ustavi se u bijegu na Zmijanju i osnuje manastir posvećen Vavedeniju Sv. Bogorodice. To je bilo oko 1596. Donijeli su čuvenu plaštanicu, poklon Roksande, žene Aleksandra Lupušnjana, vojvode Moldavije. Donijeli su i rukopisnih i štampanih knjiga, kao što su Zlatoustove besjede, Služba Svetog Save, Molbenik Bogorodičin, Mineje i bugarsko Jevanđelje. Na rukopisnom Jevanđelju nalazi se zapis: Pisa az grešni jeromonah mileševski proiguren Sava od Mileševa.
Crkvena građevina je samo sjena monumentalnih nemanjićkih zadužbina. To je razumljivo kad se ima na umu da su kao bjegunci raspolagali malim sredstvima. Za živopis, koji je zakrečen, stoji na rukopisnom Jevanđelju ovaj zapis: Od Mileševe Gori ukrasi jeromonah Konstantin cerkov hudožestvom pri recje Matavaze. Crkva je produžena i podignut zvonik i to u novije vrijeme.
Prema tekstu Milana Karanovića, priredio: Zoran S. Mačkić,
arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
