ZAPIS IZ ARHIVA: Đedovski rast

Kad se prođe ispod grada Bočca dolazi se do rječice kratka toka, koja izvire iz Pećine i slijeva se u Vrbas. Tu se otvara pitoma i plodna župa. Rječica se zove Krupa, pa se tim imenom zovu i župa i sela u njoj. Na strmoj stijeni više sastava Krupe i Vrbasa vide se ostaci srednjovjekovnog grada, sa kulama i zidom koji silazi Vrbasu.

Pod gradinom je na jednoj terasi nova pravoslavna crkva. Oko crkve ima nekoliko većih nadgrobnih spomenika sa suncem, mjesecom i zvijezdom, koje narod zove mramorovi. Jasno se raspoznaju tragovi velikog zdanja. Kažu da je tu prije Turaka bio veliki manastir.

Nedaleko od Krupe niz Vrbas vide se ostaci grada Zvečaja. Tu je jedno vrijeme stanovao vojvoda Hrvoje, "knez Donjih Kraja i Herceg Splita". On i Dubrovčani zainteresovani za promjene na bosanskom prestolu, tu su vijećali i sklopili ugovor. U to vrijeme bile su česte promjene bosanskih kraljeva: kralja Ostoje, Stevana Ostojića i Tvrtka II Tvrtkovića. Tu su bosanska kraljica Kujava i njen sin Stevan Ostojić 1419. potvrdili Dubrovčanima povlastice.

U ovom gradu su Mađari zarobili srpskog hroničara Mihaila Konstantinovića iz Ostrovice. Bio je vlastelin despota Đurđa Brankovića i vizantijskog porijekla. Zarobljen je prilikom pada rudarske varoši Novog Brda i uvršten u red janičara. Kad je sultan Mehmed II 1463. osvojio sa Jajcem i Zvečaj, ostavio je u njemu janičarsku posadu i za komandanta tog Mihaila. Kad je ugarski kralj Matija Korvin iste godine preoteo od Turaka Jajce, predao se Mihailo Ostrovičanin. Vraćen u hrišćanstvo, živio je jedno vrijeme u Ugarskoj i radio protiv Turaka. Kako se Ugarska bližila svome padu, ode u Poljsku. Tu je napisao svoju hroniku na poljskom jeziku sa mnogo srbizama. Tu je i umro.

U Krupi je od najvećeg interesa đedovski 'rast i predanja i sjećanja za njega vezana. Na jednoj kosi krupske župe vidi se grupa hrastova i među njima drvena zgrada. Iz daljine se ne može razabrati da li je seoska kuća ili stočarska koliba. Kad se priđe bliže, vidi se da je drvena niska građevina na istočnoj strani zaobljena. To je stara crkva u Krupi na Vrbasu. Otkad je prvih godina austrijske okupacije sagrađena nova crkva, u staroj crkvi vrši se služba božja samo jednom u godini, na Spasovdan, kad su seoska žitna masla.

Naročitu pažnju svraća najveći hrast pred crkvom, koga zovu đedovski 'rast. Za taj hrast vezano je sjećanje i održava se predanje. Izvjestan broj ljudi iz uglednijih rodova okoline Krupe, čim prevale pedesetu puštali su bradu i kosu, nosili dugu crnu haljinu i rašljast štap. Zvali su ih đedovi. Bili su predmet osobite pažnje. Njima su se ponosili njihovi rodovi. Žene, djeca i mlađi ljudi, kad prođe kraj njih koji od đedova, ustajanjem su ga pozdravljali i ljubili u ruku. O crkvenim saborima zajedno su sjedali svi ti đedovi pod ovaj hrast. Tu su im slali domaćini čast po djevojkama i mlađim ženama, a to je drven tas rakije sa hljepčićem. Oni su na to blagosiljali iz svega glasa, tako da može čuti cio zbor: Hvala ti domaćine (po imenu i prezimenu), bane naš i ponose naš! Čast činio, od Boga čast šček'o!

Đedove su imala ova plemena: Mijići, Čubrilovići, Šamare, Kovačevići, Tarlaći, Amidžići i Mihailovići. Pleme Strika imalo je dva đeda u isto vrijeme. Zadnji đedovi – Luka Tošić, Ilija Amidžić i Ilija Kovačević – pomrli su oko 1885.

Na sjećanja o đedovima upozorio me Branko Zagorac, profesor u Bileći, koji je rodom iz Krupe. Ljudi koji tuže za starim dobrim vaktom i zemanom pričaju oduševljeno, do zanosa, o tim đedovima. Sa naročitim pijetetom o njima priča bistar i pametan seljak Đuro Šamara.

Svakako su to tragovi iz praslovenske davnine. Nazire se to u čuvanju plemenskog kulta i savjetovanju u važnim stvarima. Rašljast štap podsjeća na vladičansku štaku. U srednjovjekovnim spomenicima spominje se "did" crkve bosanske. Nije isključeno da izaslanici Rimske kurije, koji su ispitivali bosanske vjerske prilike, nisu te ostatke označili kao jeretičke, pa protiv njih nisu predlagali mjere.

Iznoseći predanje o đedovima i njihovu hrastu, koje se moglo uhvatiti za kratka boravka, težnja je pisca ovih redaka da skrene pažnju na tu praslovensku okaminu.

Priredio: Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske, prema tekstu Milana Karanovića

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.