Zanimljivosti života duvana
Susretljivi činovnik otkrio je niz zanimljivosti o životu duvana. Tek dvije godine poslije berbe, pošto se u duvanskim magacinima završi proces fermentacije, duvan stiže u preradu.
Odjeljenje za sortiranje jedino je bez mašina, tako da je tišina u njemu iznenađujuća. Duvan koji se izjutra uzima u rad prethodno se navlaži da bi listovi dobili potrebnu savitljivost. Onda se sređuje pažljivo, list po list, naročito kad je riječ o kvalitetnijim vrstama duvana.
Sjedeći na klupicama, svaka sa drvenom daščicom na krilu, radnice šire i razvrstavaju duvanske listove. Ovaj rad iziskuje dobro poznavanje duvana, pa ga stoga obavljaju starije, iskusnije radnice. Stalna usredsređena pažnja i dugo sjedenje na jednom mjestu čini taj rad skoro najtežim u fabrici.
Sređeni duvan prenosi se zatim u velike harmane, nalik ogromnim sanducima. U njima se duvan miješa prema određenoj recepturi (za svaku cigaretu različit je odnos raznih vrsta duvana).
Iz harmana duvan odlazi u mašine za rezanje, koje su ispod harmana, tj. prizemno. Prvi susret duvana sa mašinom nikako nije nježan. Mašina zahvata listove duvana pa ih zbija između valjaka, gnječi i presuje i tjera pod pokretni nož, koji duvan pretvara u končiće.
Padajući na beskrajnu traku duvan odlazi u uspravnu staklenu cijev, pa se može vidjeti kako se konci duvana odvajaju jedan od drugog, vrte u vratolomnom plesu, a onda vazdušnom strujom bivaju odneseni kroz duge kanale i istreseni u velike platnene sanduke. U njima isječeni duvan odleži 48 časova, poslije čega konačno postaje podoban za izradu cigareta.
U odjeljenju za izradu cigareta respekt izaziva mašina u čiji koš samo treba da se ubaci isječen duvan. Dalje ga ona sama rastresa između zupčastih valjaka i baca na beskrajnu traku, a sa nje na papir za cigarete koji se polako omotava oko duvana. Poluoblikovana cigaretna kobasica dalje prolazi između dijelova mašine koji je savijaju, lijepe, slijepljene rubove suše električnom peglom, utiskuju naziv cigarete i podvode pod nož koji odmjereno brzo siječe cigaretnu kobasicu.
Na kraju, jedna za drugom, brzinom koja se jedva da zapaziti, ispadaju cigarete. Kapacitet jedne mašine je 500.000 komada dnevno, a banjalučka fabrika je imala sedam takvih kolosa. Pored njih su radnice samo posluga: donose duvan, ubacuju ga u mašine i, na kraju, dočekuju gotove cigarete. Isto takve su, možda i zanimljivije, mašine za pakliće u odjeljenju za pakovanje duvana ili cigareta.
Prateći duvan kroz promjene kojima je izložen dok se ne smiri u fino spakovanim kutijama, stiže se do odjeljenja za gotovu robu u kojem leže visoki redovi sanduka. Uskoro će se sve to rasprodati i pretvoriti u dim.
Velika zgrada u kojoj su smještena sva važnija fabrička odjeljenja, iako sazidana još prije pola vijeka, dovoljno je svijetla i snabdjevena ventilatorima. Svako odjeljenje ima garderobu i vodovod sa dugačkim umivaonicima. Električne dizalice prenose sav teret.
Pa ipak, pored svih zaštitnih mjera, ne može se izbjeći štetan uticaj duvanske prašine koja nemilosrdno napada pluća. Kod radnica su česta i oboljenja genitalija. Doduše, u odnosu na ranije stanje, taj štetan uticaj sveden je na najmanju mjeru.
Fabrika ima i radničko odmorište, radničku kuhinju u kojoj se za tri dinara dobije ukusan ručak od dva jela i 300 grama hljeba; tu je i lijepo uređen park, gdje radnici provode podnevni odmor. Veoma lijepo je uređeno i parno kupatilo sa tuševima, gdje se radnici kupaju poslije rada.
Prosječna fabrička radnička nadnica iznosi 32,74 dinara, a najniža 23,47 (u to vrijeme, 1938. cijena "Politike" bila je jedan, a "Vrbaskih novina" pola dinara. Čini se da smo danas, 76 godina kasnije, sasvim blizu tom "standardu"). Pa ipak, ukupna mjesečna radnička zarada nije ponekad dovoljna ni za održanje golog života, naročito u mjesecima kad je broj radnih dana između 20 i 22.
Po odbicima za Okružni ured za osiguranje radnika, porez, kuluk i penzioni fond, radniku ne preostaje mnogo. Zato radnici samo sanjaju o povećanju proizvodnog programa. Na izlasku iz fabrike, na stazi uokvirenoj ružama, na kapiji se grupice ljudi, po ko zna koji put, raspituju za posao. Kvalifikovani radnici mole za ma kakav posao, uvjereni da bi u fabrici bili donekle zbrinuti i da bez velike sopstvene krivice ne bi mogli izgubiti i to oskudno parče hljeba, što im se, nažalost, u drugim industrijama već toliko puta desilo.
Ko to kaže da se istorija ne ponavlja?!
Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik
prema tekstu Stanka Todorovića
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
