VREMEPLOV - ZAPISI IZ ARHIVA: Koze zabranjene na Banjalučkom srezu
Šume su na teritoriji BiH za vrijeme Drugog svjetskog rata pretrpjele velike štete, pa im je trebalo pružiti potrebnu pažnju i preduzeti mjere za njihovu obnovu i unapređenje. Jedna od mjera bila je i zabrana držanja koza. Broj koza se povećao poslije rata jer su zahtijevale skromne uslove za uzgoj, a najviše su se hranile brsteći po šumama.
Prijedlog za uništenje koza potekao je aprila 1946. iz Tuzle ("Cijela Tuzla jednu kozu muzla"). Ministarstvo šumarstva BiH je pozvalo okruge da prijedlog razmotre, vodeći računa o tome da se u krajevima gdje je stoka uništena ne ograničava broj koza, dok u krajevima gdje je broj stoke zadovoljavajući, uzgoj koza treba zabraniti.
Šumarski stručnjaci su ubijedili političare da od koza ima više štete nego koristi, pa je krajem 1947. donesena Uredba o zabrani držanja koza, "u cilju da se spreči uništavanje šume, omogući pošumljavanje krša i goleti i da se zaštiti voćarstvo". Uredbom je propisan otkup koza. Uredba se nije odnosila na sanske koze. Rokovi za likvidaciju koza su određivani u više navrata. Na području grada Banjaluke rok je bio kraj 1948., na srezu 1949., a u nekim krajevima BiH 1951.
U Banjalučkom srezu domaćinstva su gajila najčešće 1-3 koze. Najbrojnije su bile u Kolima. Rijetko je ko, kao npr. Vaskrsija Ćerketa iz Jaružana, Mirko Ćetojević i Đorđo Pezerović iz Ćetojevića, Mlađan Gajić iz Kola i Jovo Đukić iz Slatine, držao 15-20 koza.
Zabrana je teško sprovođena. Gotovo svaka sjednica mjesnih narodnih odbora imala je na dnevnom redu ovo pitanje. Odbornici su ukazivali na problem domaćinstava koja osim koze nemaju druge stoke, no Uredba se morala sprovoditi.
Uprava za otkup Banjalučkog sreza je 1948. otkupila 2137 koza, a sljedeće 646. Zabrana nije u potpunosti izvršena jer je ostalo 220 bosanskih koza i 80 sanskih. Šumski revir Kozarac upozorio je 1949. "da nisu uništene koze ispod same Kozare, posebno u Ivanjskoj, gdje nanose šumi ogromnu štetu. Oni koji su uništili koze bune se i kažu da će i oni zametnuti koze".
Pošto su se vlasnici iz egzistencijalnih razloga protivili likvidaciji koza, produžen je krajnji rok za uništenje do 15.12.1952. Početkom 1953. jedino je opština Dobrnja obavijestila sreske vlasti da su na njenom području uništene koze. Kasnije je to demantovano, jer je otkriveno da su neki vlasnici u Radmanićima, Šljivnu i Lokvarima vješto krili svoje koze. Kršeći još jedan rok, sreske vlasti su nastavile akciju, zahtijevajući od lugara, poljara i milicije da podnose prekršajne prijave. Sredinom 1953. utvrđeno je 604 vlasnika drže 1634 koze.
Sreski sudija u izvještaju o radu za 1952. navodi da je imao u toku godine 75 predmeta zbog kršenja Uredbe i da je"čudnovato da se potencira još pitanje bosanskih koza, koje su se trebale uništiti 1949. Tako su do 1951. ostale čiste sanske koze, koje su ukrštanjem postale gore od bosanskih, koje se uništavaju, pa se svaki imalac koza pravda da je kod njega sanska a ne bosanska koza, kako u prijavi glasi. Navode u prijavi pravdaju potvrdom od veterinara, a ličnim odlaskom na teren uvjerio sam se da ne postoji nikakva razlika između jednih i drugih, nego je potrebno da se sve unište, sem onih koje domaćinstva drže na jaslama".
Rezultati Uredbe zadovoljili su i Tita, koji je u Trebinju 1954. rekao: "Ja da kažem da sam sretan što ste uništili koze, jer vidim da se vaša brda zelene. Ja bih želio da to učine svuda gdje još nisu učinili. Naš će čovjek osjetiti za 10 godina što je značila koza za njega, a što za šumu".
Iako su se nekad goli tereni zazelenjeli, a zapušteni šibljaci i šikare izrasli u mlade niske šume, vlasti su bile nezadovoljne, pa je 1956. izmijenjena Uredba o izmjeni Uredbe o zabrani držanja koza, koja je dozvoljavala držanje dvije sanske koze u stajskom uzgoju po domaćinstvu. Pooštrene su kazne, propisana zapljena i javna prodaja koza.
Do 1959. Uredba je najdosljednije sprovođena u livanjskom srezu, gdje su ostale 43 koze, a najlošije u mostarskom, gdje je likvidacija koza bila najpotrebnija zbog golog krša, u kom je ostalo 5.637 koza. Na banjalučkom srezu bilo je te godine 814 koza.
Kako je Uredba "blijedila", tako se broj koza polako povećavao. Traženo je da se ovo pitanje reguliše aktom jače pravne snage, pa je 1965. donesen Zakon o zabrani držanju koza, koji zabranjuje držanje koza u cijeloj BiH. Izuzete su bile čisto sanske koze u stajskom uzgoju. Provođenje Zakona preneseno je na opštine.
Banjalučki srez je ukinut 1966. Za dvije decenije sprovođenja Uredbe postalo je jasno da su, osim koza, za uništavanje šuma krivi i drugi faktori (bujice, poplave, erozije, požari), a najviše čovjek svojim neracionalnim gazdovanjem šumama. Iako je uništeno oko 80% koza, zadovoljavajući stepen zaštite šuma nije postignut.
Verica Josipović, arhivista, načelnik Odjeljenja za sređivanje i
obradu arhivske građe Arhiv Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
