Vojvoda, diplomata i predsjednik prve srpske vlade

Napisao je knjigu svojih sjećanja "Memoari" koja, pored književne vrijednosti, predstavlja dragocjen dokument vremena.

Obrazovanje

Rođen je 26. februara 1777. godine u Brankovini. Bio je sin kneza Alekse Nenadovića, posječenog u buni, i majke Jovane. U Brankovini je, kod porodičnog paroha popa Stanoja, naučio da čita i piše. Dalje se školovao u Ašanji i Kupinovu u Sremu. Prota je postao 1795. godine i tada u svoju nuriju dobio Zabrdicu, Jasenicu i Popučke. Na početku svoga popovanja u Brankovini starao se o uvođenju reda u crkvene obrede, po ugledu na crkveni život u Sremu. Sa stricem Jakovom Nenadovićem pokrenuo je Prvi srpski ustanak u valjevskoj i šabačkoj nahiji i komandovao dijelom ustaničkih snaga 1806. godine u boju na Mišaru.

Predsjednik Praviteljstvujuščeg sovjeta, prve srpske vlade, postao je 1805. i na tom mjestu bio je do 1807. godine. Kao prvi diplomata obnovljene Srbije u Petrogradu pokušao je da uspostavi diplomatske odnose sa Rusijom, nabavljao je oružje u Austriji, a igrao je i važnu ulogu u pregovorima sa Turcima. Nastojao je da, pored Rusije, i velike evropske sile zainteresuje za Srbiju i to na Bečkom kongresu na kome je prisustvovao s punomoćjem srpskih vođa. Učestvovao je u pregovorima o miru sa Marašli Ali-pašom.

Smjena

Optužen je 1817. za zavjeru protiv kneza Miloša i smijenjen sa kneževske dužnosti, na koju je vraćen već 1818. godine. U sličnoj nemilosti bivao je i kasnije. U periodu 1821-1824. živio je kao penzioner u Brankovini, uz ograničenje da se "u narodna i politička djela ni najmanje ne miješa". Dobio je 1827. na upravu Posavsku knežinu. Ponovo je penzionisan 1831. godine.

Povukavši se opet u Brankovinu sagradio je školu i novu crkvu. Vratio se u politiku 1839. godine postavljenjem za člana Sovjeta, državnog tijela od 17 članova. Optužen 1840. za učešće u pobuni protiv kneza Mihaila Obrenovića i suočen sa opasnostima, otišao je u emigraciju. Boravio je u Vidinu, Sankt Peterburgu i Istanbulu. Vratio se u zemlju u decembru 1841. i ponovo postao državni savjetnik, pružajući punu podršku vladavini kneza Aleksandra Karađorđevića. U septembru 1844. godine predvodio je vojsku koja je na Plavanju, nedaleko od Valjeva, razbila tzv. Katansku bunu, podignutu protiv kneza Aleksandra.

Učestvovao je na Majskoj narodnoj skupštini u Sremskim Karlovcima 1848. godine, a potom i u borbama protiv Mađara, gdje je komandovao odredom dobrovoljaca iz Srbije. Iz Valjeva je 1854. radi oporavka išao u banju Topusko u Hrvatskoj. Njegovi "Memoari" jedno su od najboljih memoarskih djela srpske književnosti i najljepša knjiga uspomena napisana na srpskom jeziku. Puni su dragocjenih podataka o događajima i ljudima u vrijeme Prvog srpskog ustanka. Djelo je napisano stilom nadahnutog usmenog pripovjedača kod koga ima jednostavnosti i naivnosti, ali i teške životne stvarnosti, istorije. Prota Matija umro je 29. novembra 1854. godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.