Tragedija na aerodromu i dolazak novih pilota
Na prvi dan pravoslavnih Duhova 1936. velika tragedija zadesi aero-klub "Naša krila". Po završetku trka na banjalučkom hipodromu, bez najave i pripreme vinuše se u nebo pilot Dušan Simić i Dejan Zita, sin poznatog banjalučkog učitelja Ksenofona. Gravitacija nadjača silu uzgona, a Klub ostade bez dvojice mladih entuzijasta i bez aviona. U zaostavštini poručnika Pavla Karleuše, djeda srpske estradne zvijezde Jelene, koji je u to vrijeme službovao u Banjaluci, nađe se i fotografija sa lica mjesta. Sasvim je moguće i da je on autor fotografije.
Strah učini svoje, te kod mladih naglo splasnu oduševljenje. Klub spade na svega 275 članova, i to u vrijeme kad su, na primjer, klubovi u Nišu i Skoplju okupljali po desetak hiljada članova.
Milan Zemljič
Novi aparat stiže na banjalučki aerodrom tek oktobra 1937, a sa njim i iskusan pilot Milan (Milan) Zemljič. Milan je na svijet došao 1910. u Lipnici (Radovljica, Slovenija), završio je 1928. Tehničku strojarsku srednju školu u Ljubljani, ispit za mašinovođu položio je 1932, a telegrafsko-signalni, saobraćajni i mašinski ispit 1935. On bijaše diplomirani pilot, sa činom rezervnog narednika-đaka. Radio je u ložionici na glavnom zagrebačkom kolodvoru, odakle je, "po potrebi službe", premješten u željezničku ložionicu na Predgrađu.
- Ja sam bio vojni pilot devet godina, svršio sam akrobatsku školu i nikad mi se nije desila nezgoda - izjavio je Zemljič po dolasku.
Kao pilot banjalučkog kluba Zemljič je obavio na stotine propagandnih letova i preživio čak tri udesa, od kojih je najteži onaj kada mu je na izmaku 1937, poviše Orlovice kod Doboja, na 1.500 metara visine otkazao motor. Zahvaljujući izuzetnoj vještini, uspio je da se nepovrijeđen spusti u baru kod Žepča.
Klub je sredinom 1938. Zemljiča poslao na usavršavanje u Beograd, nakon čega on u Banjaluci formira modelarsku sekciju "Vihor" i vodi modelarske tečajeve.
Ljubaznošću Hrvatskog željezničkog muzeja u Zagrebu, autor ovih redaka pribavio je fotografiju Milana Zemljiča. Šta je bilo sa njim, ne zna se pouzdano. On je 29. septembra 1940. izostao sa sjednice Upravnog odbora Banjalučkog šahovskog kluba, na kojoj je ukratko konstatovano da je "blagajnik Milan Zemljič pozvan na vojnu vježbu i da je prije odlaska izvršio obračun ubrane članarine".
Odlukom upravitelja Ravnateljstva Hrvatskih državnih željeznica od 22. septembra 1941. Zemljič je otpušten iz službe. Na sajtu njnjnj.jasenovac.info evidentiran je kao žrtva, ali s obzirom na karakter podataka sa ovog sajta, na kojem su zapravo evidentirane žrtve Drugog svjetskog rata, a ne samo jasenovačke, uputno je biti obazriv. Današnje Spomen-područje Jasenovac nema podataka o Zemljiču.
Propagandni letovi
Aprila 1938. na čelo "Naših krila" stade đeneral Čedomilj Petrović, komandant artiljerije Vrbaske divizijske oblasti, dotad komandant artiljerijskog puka u Zagrebu. Čast potpredsjednika i šefa Propagandističke sekcije povjerena je profesoru Milanu Jankoviću.
U nedelju, 10. jula 1938. klupska uprava je priredila aero-miting na kojem je učestvovalo više aviona. Poslijepodnevnom programu prisustvovali su v. d. bana Petar Cvetković, pomoćnik komandanta Vrbaske divizije đeneral Vojislav Kostić, predsjednik banjalučke opštine dr Asim Džinić i više hiljada građana i gostiju. Publiku je posebno oduševio pilot beogradskog aero-kluba Miloš Petrović, koji je izveo padobranski skok sa visine od 1.000 metara. Nakon što se par stotina metara iza Borika prizemljio, razdragani građani su ga na rukama donijeli na Banjalučko polje. Nakon toga je demonstrirano bombardovanje improvizovanog naselja i dejstvo protivvazdušne odbrane.
Zemljič i profesor Janković su tog ljeta priredili niz propagandnih letova. U Bjelajcima kod Mrkonjić Grada 24.7.1938. izvršili su 30-ak vazdušnih krštenja, 18.8. su nastupili povodom osnivanja mjesnog odbora u Glamoču, a sutradan pred 2.000 ljudi u Grahovu, 13.9. u Sanskom Mostu...
Na prelazu u 1940. u Banjaluci su udareni i temelji jedriličarstvu. Oblasni odbor Aero-kluba uputio je 1939. Dragutina Kodžu, činovnika banjalučke Terensko-telegrafske sekcije, na jedriličarski tečaj u Vršac, koji on uspješno završi. Pod njegovim nadzorom i rukovodstvom oformi se jedriličarska grupa "Paja Patak", a šestorica mladića (Slavko Novaković, Idriz Sačić, Bogdan Primer, Seid Merulić, Mišo Jelić i Mihajlo Nanut) izradiše prve jedrilice. Sve su dijelove izrađivali ručno jer nemadoše sredstava za nabavku fabričkih dijelova.
Padobran
Gotovo je nepoznata činjenica da je u to vrijeme u našem gradu živio rudarski inženjer Viktor Oister, iz Donje Šiške kod Ljubljane rodom, koji se 4. avgusta 1934. u Banjaluci oženi Valjevčankom Desankom Tašić, koja je gimnazijalcima predavala filozofiju i srpskohrvatski. Zašto ga ovdje spominjem? Zajedno sa ocem Antonom on otvori u Spodnjoj Šiški preduzeće "Oister i sin", koje se pred sami svjetski rat bavilo serijskom proizvodnjom padobrana. Uglavnom, Anton i sin mu Viktor isporučiše austrougarskoj vojsci oko 500 padobrana. I u novoj državi nastaviše njih dvojica sa eksperimentima, izumiše i pomoćni padobran, ali platiše neiskustvo na tom polju, pa im slavu izumitelja preote 1919. pragmatični Amerikanac Irvin. Oprobaše se otac i sin i u inostranstvu, ali se zanatska proizvodnja nije mogla suprotstaviti industrijskoj. Anton se vrati svom tapetarstvu, a Viktor rudarskom inženjerstvu, koje ga i dovede u rudnik na Laušu. Međutim, ne znadosmo da iskoristimo iskustvo i znanje inženjera Viktora, pa padobranstvo ne zaživi u onovremenoj Banjaluci.
Uskoro su banjalučki aerodrom i pripadajući mu objekti ustupljeni ratnom vazduhoplovstvu i pretvoreni u rezervni vojni aerodrom. Drugi svjetski rat je već bio izvjestan.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
