Titule počasnih građana Banjaluke II

"Sa činom majora, komandovao je jedinicom koja je na taj dan 1918. umarširala u Banjaluku". Izvjesno je da je ova odluka imala simbolično značenje i da razlog za dodjelu nije Bajalovićev "izuzetan doprinos". Uz to, zašto se čak i danas uporno prećutkuje činjenica da je, osam dana prije proslavljenog Bajalovićevog 1. bataljona 13. pješadijskog puka "Hajduk Veljko", u Banjaluku ušla jedinica kapetana Dušana Manojlovića.

Nagrađeni Banjalučani

Punih 12 godina nakon oslobođenja trebalo je gradskim vlastima da se odluče na dodjelu priznanja. Na svečanoj sjednici Narodnog odbora opštine od 22. aprila 1957. godine, nagrađena su četvorica Banjalučana "za obradu najboljih radova iz oblasti nauke, književnosti i umjetnosti". Priznanje je bilo sasvim opipljivo - okruglih 50.000 dinara svakom od slavodobitnika. Prisjetimo ih se: kompozitor Vlado Milošević, glumac Vlado Zeljković, slikar Božo Nikolić i književnik Drago Mažar. Ni sa distance od pedesetak godina, izgleda da se izboru nema šta prigovoriti.

Utisak je i da je pitanje dodjele počasti bilo bolje uređeno nego danas. Konačna odluka o dodjeli nagrada bješe povjerena Savjetu za kulturu i narodno prosvjećivanje, dok je opštinska skupština samo proglašavala laureate.

Ovakav koncept bi i danas ojačao dignitet i nagrada i njihovih nosilaca i jednom za svagda prestao da bude izraz političkog trenutka i interesa. Do tada, bio bi red da nam gradske vlasti podastru obrazloženja svojih odluka, tek toliko da ne živimo u ubjeđenju da manje-više svi možemo i treba da budemo nosioci gradskih odličja.

Od 1968. opštinski odbornici se nisu ustručavali da masovno nagrađuju one koji su kolokvijalno nazivani društveno-političkim radnicima, mada nisu bili nikakvi radnici već su vršili vlast. I danas je veliko pitanje koliko je opravdano nagrađivati funkcionere dok troše mandat, ali i činovnike gradske uprave. Uglavnom, praksa se nastavila do danas i sigurno joj se ima štošta prigovoriti.

Oduzimanje počasti

Svjedoci smo prave kiše inicijativa za oduzimanje počasti. To ne treba da čudi jer, koliko god da su banalizovani razlozi za ukazivanje, toliko su banalizovani i razlozi za oduzimanje počasti. Kako mi stojimo u vezi s tim? Baš nikako! Svaki pokušaj da se, na primjer, pomenutim činovnicima austrougarske uprave oduzme počast bio bi nedemokratski. Takva mogućnost u gradskoj odluci nije uopšte predviđena, a znamo, svako "preskakanje stepenica" vrijeđa demokratiju.

Možda je to i dobro jer smo lišeni sarajevskih muka sa Bandićem. Ko bi ga znao, možda će se Sarajlije popišmaniti i oduzeti počasti i vrlo maštovitoj novinarki Kristijani Amanpur, elitnoj sudionici obavještajnih sukoba, koja se sama ili uz pomoć svoje moćne novinarske kuće, nedavno još jednom "proslavila", ovaj put prekrajanjem intervjua sa Vitalijem Čurkinom.

I hrvatska nacionalna utrka u dodjeli počasti pojedincima (npr. Kosorovoj), dobija ružan epilog, svjedočeći da iza dodjele počasti "političkoj eliti" redovno stoje i neki skriveni motivi.

Što se Banjaluke tiče, desi nam se i da je preduhitre. Tako je operska diva Radmila Smiljanić, naša sugrađanka, umjesto u Banjaluci, počasni građanin susjedne nam Gradiške. No, imali smo mi i drugih operskih aduta. Bahrija Nuri Hadžić i Krsto Ivić su iza Prvog svjetskog rata odškolovali glasove u Beču, postali prvaci Beogradske opere i stekli svjetsku slavu. I kada je riječ o Aleksandru Bocan-Harčenku, posljednjem dobitniku gradskih ključeva, preduhitrila nas je Kozarska Dubica.

Na kraju, priznajem da ne razumijem filigransku razliku između "vrhunskih rezultata i uspjeha" i "izuzetnih ostvarenja", a koja je presudna za pitanje dodjele "Zlatnog grba" odnosno "Plakete grada Banjaluke".

Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.