Srpski sabor u Vojvodini
Na vijesti o Pariskoj revoluciji 1848. godine stege apsolutističkog režima kneza Klemensa Meterniha prvo su pukle u Beču. Priliku su odmah iskoristili i Mađari koji su zbacili režim u Pešti i iznijeli svoje zahtjeve kojima su htjeli da se odvoje od Austrije, ali i zadrže vođstvo u granicama svetostefanske Ugarske.
Kako su se pozivali na demokratske principe, a protiv apsolutizma, mađarski zahtjevi su isprva bili pozdravljeni od Srba, koji su se nadali da će u demokratizovanoj Ugarskoj konačno ostvariti svoja narodna prava. Pančevo i Zemun raskidaju sa vojnim vlastima i priključuju se Ugarskoj od koje očekuju mnogo.
Nekoliko dana poslije Mađara, u Budimu se okupila i nekolicina uglednih Srba koji su 6. marta iznijeli srpske zahtjeve u 17 "punktova": sloboda jezika, vjeroispovijesti, škole, sabor svake godine, uključivanje i lokalne vlasti.
Ovakvi zahtjevi su od mađarske javnosti, a posebno Lajoša Košuta bili dočekani na nož. Delegacija novosadske opštine predvođena Đorđem Stratimirovićem bila je grubo odbijena. Sa druge strane, Hrvati pozivaju Srbe na zajedničku saradnju protiv Mađara, a čuli su se i poklici za ujedinjenje sa Srbijom. Do sredine aprila odnosi sa Mađarima, koji su zahtijevali da se na cijeloj teritoriji Ugarske poštuje mađarski jezik i politička narodnost, su se krajnje zaoštrili.
Mitropolit Josif Rajačić, koji je kao član ugarskog gornjeg doma učestvovao u sastavljanju ugarske vlade, povukao se sada u Karlovce i na narodni pritisak (bojeći se nekontrolisanog nasilja) sazvao narodni sabor za 1. maj. Skupština se sastala 1. i 3. maja 1848. u Sremskim Karlovcima i postavila je zahtjeve koji su postali temelji za dalja politička nastojanja Srba u Ugarskoj. Rajačiću je "vraćeno" dostojanstvo patrijarha koje je nosio Arsenije Čarnojević, Đorđe Stratimirović je izabran za vožda, a pukovnik Stevan Šupljikac je (u odsustvu) izabran za vojvodu što je i bilo srpsko pravo po Leopoldovim privilegijama.
Srem s granicom, Baranja, Bačka sa bečejskim distriktom i šajkaškim bataljonom i Banat sa granicom i kikindskim distriktom se ujedinjuju u "Srbsku vojvodinu" koja je odmah ušla u politički savez sa "Trojednicom" (Hrvatskom-Slavonijom-Dalmacijom). Izjavljeno je prijateljstvo sa Rumunima i predložen dogovor o sporovima. Imenovana je delegacija za sveslovenski kongres u Zlatnom Pragu.
Kao izvršno tijelo je postavljen Narodni odbor sa Stratimirovićem na čelu koji odmah i preuzima vlast, jer se patrijarh uputio da podnese caru Ferdinandu zaključke na odobrenje. No, ove zahtjeve nisu priznali ni Austrija ni Mađari.
Sada se Narodni odbor, koji je pozivao narod da sluša samo njega, dao na formiranje odbora po gradovima i pododbora po selima koji su potiskivali stare vlasti - magistrate i feudalce - i sproveli pravi revolucionarni prevrat. Za razliku od Baranje, Bačke i Banata gdje se odmah ušlo u sukobe sa Mađarima, kao problematično postavilo se pitanje Srema.
Naime, u Hrvatskoj su opstale stare županijske vlasti, dok su Srbi imenovali svoje odbore. Tako je tu nastalo dvovlašće i nadmetanje oko vlasti u cijelom Sremu i Varadinskoj regimenti.
Kao ustupke Mađarima, car Ferdinand im je predao pod upravu Vojnu krajinu, a Jelačića smijenio sa banske vlasti. Ovim je okrenuo granicu od vjernosti i ona je počela da pristaje uz Narodni odbor. Srbi i Hrvati našli su se u sukobu sa Mađarima bez ikakve podrške.
Austrijski car se odužio Srbima za učešće u ratu protiv Mađara tako što je 1849. godine osnovao Vojvodstvo Srbiju i Tamiški Banat. Vojvodstvo se prostiralo na teritoriji Bačke, Banata i istočnog Srema (bez Vojne krajine). Car se potrudio da Srbima da takvu oblast u kojima oni neće činiti većinu. U Vojvodstvu je najviše bilo Rumuna, pa Nijemaca i Srba, Mađara. Sjedište nije bilo u Novom Sadu, gdje su Srbi činili većinu, već u Temišvaru. Ovakvom autonomijom Srbi nisu bili zadovoljni i živjeli su u uvjerenju da ih je bečki dvor izigrao.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
