Slučaj koji je potresao Barselonu početkom 20. vijeka do danas je misterija: Gdje su nestajala djeca sa ulica grada

"Opštinski stražar pronašao je jutros nestalu djevojku. Otela ju je žena u četrdesetim godinama, Enriketa Marti, i zadržala u kući u ulici Poniente. Kada je javnost saznala vijest, okupili su se ispred njene kuće, a da bi  izbjegli nerede pripadnici policije su morali da uđu unutra."

Ovako su lokalni novinari početkom 20. vijeka izvijestili o hapšenju žene koja će ostati upamćena po imenu "Vampirica iz Barselone". Čitava slučaj je okončan 27. februara 1912. godine kada je komšinica Klaudina Elijas, na prozoru komšijske kuće ugledala djecu. Jednom djetetu bila je obrijana glava. Veoma zabrinuta zbog onoga što je videla povjerila se drugoj komšinici, koja je odmah pozvala policiju.

Od dadilje do makroa

Enriketa Marti Ripoles se prema nekim izvorima doselila u Barselonu kao veoma mlada. Prije nego što se okrenula prostituciji, neko vrijeme radila je kao dadilja. Udala se za slikara Žoana Puhala, a par je zarađivao novac prodajom antikviteta, a u jednom trenutku su otvorili i travarsku radnju.

Iako je posla bilo, Enriketa je i dalje tokom dana uglavnom prosila po kućama, manastirima i parohijama. Oblačila se u krpe, a ponekad je viđana sa djecom za koju je tvrdila da su njena. Noću se pak pretvrala u nekog drugog. Noću je oblačila u luksuznu odeću, stavljala na glavu ekskluzivne šešire i perike i odlazila na mjesta gdje su izlazili bogataši.

Intriga koje su okruživale ovu ženu nikada nije manjkalo, pa nije bilo ni iznenađenje kada je 1909. godine uhapšena jer je, kako se ispostavilo, vodila bordel na ulici Minerva u Barseloni. Enriketa je podvodila djecu starosti između 5 i 16 godina. Ipak, proces protiv nje nikada nije pokrenut jer je neko veoma moćan uništio dosije i na taj način je puštena na slobodu.

Misteriozni nestanci djece

Mjesecima prije Enriketinog hrapšenja, po ulicama, trgovima, pijacama i kvartovima pričalo se da neko "odvodi" djecu. U početku su to više bile glasine kojima su roditelji plašili svoju decu da bi bila opreznija. A onda je nestala Terezita Gitart.

Guverner grada Manuel Portela Valjadares je na sve načine pokušavao da ubijedi stanovnike kako su glasine o nestanku djece lažne. Međutim, novinari su sve više počeli da istražuju i da insitiraju na tome da se sazna gdje je nestala petogodišnja djevojčica. Tada je policija je morala nešto da preduzme.

Svi su se pitali gdje je Terezita? Znalo se samo da se sve odigralo u samo par sekundi tog 9. februara na ulici San Visente. Njena majka je prema sopstvenom svjedočenju, zastala da popriča sa komšijom. Pustila djevojčicinu ruku, misleći da će ona ući u kuću jer su vrata bila otvorena. Međutim, kada je naišao i njen muž, shvatili su da djevojčice nema. Od djeteta nije bilo ni traga ni glasa.

Kako će se kasnije ispostaviti, Terezita je otišla malo da razgleda po komšiluku, kada je naišla Enriketu koja joj je umiljatim tonom rekla: "Dođi lepotice, dođi vidiš kakve slatkiše imam za tebe". Djevojčica je navodno pokušala da pobjegne, ali žena ju je pokrila svojom velikom crnom maramom i odvela. 

Tračare i kokoške

Više od dve nedelje su stanovnici Barselone razmišljali samo o tome kakva je sudbina mogla da zadesi Terezitu Gitart. Svi napori policije bili su uzaludni. Klupko je počelo da se odmotava zahvaljujući izvesnoj Klaudini Elijas. Klaudina - koja je radila u istoj ulici - ispričala je komšijama kako misli da je vidjela djevojčicu kako gleda kroz prozor kuće u blizini njene radnje.

U ranim jutarnjim satima 27. februara 1912. godine, policija je zakucala na vrata prvog sprata u ulici Poniente broj 29. Žena pospanog lica im je otvorila: "Dobro jutro. Došli smo da vam pregledamo dom, jer su se komšije žalile da imate kokoške."
Žena im je nervozno rekla da je to laž. Međutim, glavni policajac je samo prošao pored nje i ušao unutra. Odmah je shvatio da nije sama, sa njom u stanu je bilo dvoje djece. Prišao je djevojčici obrijane glave i upitao je za ime. Ona je odgovorila da se zove "Sreća" .

Policajac joj je još jednom postavio pitanje, ovoga puta direktnije. Pitao je da li je ona Terezita. Djevojčica je tada oklevajući rekla: "Ovde me zovu Sreća".

Policajac je zahtijevao od Enrikete da mu kaže ko je djevojčica. Ona je odgovorila da ne zna i brzo dodala kako je našla izgubljenu i gladnu u Rondi de San Pablo. Za drugu je tvrdila da je njena ćerka i da se zove Anhelita. Međutim, djeteta - za koje je komšinica rekla da ga je viđala više puta - nije bilo nigdje. 

Dokazi i misteriozna izjava

Nakon odvođenja u policiju, žena je identifikovana kao Enriketa Marti Ripoles. A nakon Terezitinog svedočenja, prema kojem je Enriketa "zgrabila Pepita, bacila ga na trpezarijski sto i ubila nožem", vratili su se u stan kako bi ga detaljno istražili. Prema riječima agenata, otkrivena je sobasa veoma skupim namještajem, u kojoj se nalazio orman sa skupim odijelima za dječake i djevojčice, perike, haljine i spiskovi sa inicijalima i neprepoznatljivim potpisima. Sve je ukazivalo na to da se radilo o imenima važnih klijenata, od kojih su mnogi pripadali buržoaziji.
U jednoj od prostorija su agenti navodno pronašli i vreću u kojoj se nalazilo dječačko odelo, krvavi kuhinjski nož i ljudske kosti. Tokom inspekcije pronađene su i stotine tegli sa krvlju i masti. Nakon što je suočena sa dokazima, Enriketa je misteriozno izjavila: "Pošto znam da će me osuditi na vješala, želim da i drugi krivci pođu sa mnom."

Enriketin kraj i govorkanja o umješanosti policije 

Enriketa je zatvorena u ženski zatvor Reina Amalia.Nije umrla na vješalima, već od raka materice. Sahranjena je u zajedničkoj grobnici na planini Montjuik u Barseloni.

Nedelju dana nakon što je Terezita kidnapovana, otkriven je dečiji bordel u naselju El Raval u Barseloni. Glasine su govorile da je u ovom poslu učestovala i policija. Pravi razlog zašto je Enriketa kidnapovala Terezitu Gitart je do danas ostao nepoznat, iako je, prema riječima njenog advokata, pritvorena patila od psihičkog poremećaja zbog nemogućnosti da i sama postane majka.

Slučaj koji je početkom 20. vijeka potresao Barselonu, nedavno je ponovo istražen, a nova istraživanja donela su i nova pitanja. Ispostavilo se da kosti pronađene u Enriketinoj kući nisu pripadale djetetu - već odrasloj osobi staroj oko 25 godina. Do danas ostaje misterija ko je ta osoba, kao i - gdje je onda treće dete sa prozora?

U to vrijeme je postojalo vjerovanje da čuvanje kostiju u kući donosi sreću. To je navelo današnje istraživače da se zapitaju da li je Enriketa zapravo bila žrtveni jarac zlodjela tadašnje buržoaske Barselone. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.