Šjor Aleksa, učitelj velikog formata

E tog Aleksandra nalazimo počev od 1851. kao čuvenog  učitelja-nastavnika u sarajevskoj Srpskoj osnovnoj školi,  a potom i Srpskoj realki. Taj  izuzetni čovjek, kojeg mnogi  smatraju jedinim stvarnim  intelektualcem u Bosni tog  vremena, zbog mnogo čega zaslužuje da njegovu ličnost otrgnemo od zaborava, kao jednog  iz plejade uglednih Srba koji su u gradu na Miljacki svojim djelovanjem tokom 19. vijeka  ostavili vrlo dubok trag.

Pa da krenemo redom.  Aleksandar Šuškalović rođen je 1820. godine. U Pančevu je pohađao osnovnu školu, a Gimnaziju u Sremskim  Karlovcima i Beogradu, gdje mu se otac preselio s porodicom zbog boljih izgleda za posao. Kao odličan đak upisuje filozofiju na tadašnjoj Velikoj školi, odnosno liceju, gdje će se isticati znanjem i zrelošću, kao najbolji  student u jednoj izuzetnoj generaciji budućih državnika  i naučnika. No, licej je neko  vrijeme bio zatvoren iz političkih razloga pa je Aleksandar prekinuo studije na četvrtoj godini.

Kako je u Beogradu preko  svog druga Dimitrija Veličkovića, porijeklom Bosanca,  već upoznao dosta uglednih  trgovaca iz Sarajeva, oni ga  tad pozvaše da dođe kod njih za učitelja, što on odmah prihvati. Vukli su ga porodični  korijeni, ali i vatrena patriotska ideja čovjeka svjesnog  istorijskog trenutka i svoje  nacionalne dužnosti. Znao  je dobro kako je čitav srpski  narod tih godina bio u svojevrsnom previranju, posebno  oni pod tuđinskom vlašću.

Samo par godina ranije Srbi  sjeverno od Save i Dunava uzeše oružano učešće u Mađarskoj revoluciji 1848, tražeći političku i teritorijalnu autonomiju. U to vrijeme  Osmansko carstvo, taj "bolesnik sa Bosfora", već je ulazilo u terminalnu fazu bolesti,  kada se kraj već jasno nazirao.

Jedino što se još nije znalo  - koje će velike sile kao plijen  prigrabiti teritorije evropske Turske, što je bio predmet njihovih tajnih aspiracija i teritorijalnih pretenzija. Stvar je komplikovao i rigidni osmanski sistem  vlasti, nesposoban da se mijenja, represijom prema hrišćanskim podanicima pokušavao je produžiti svoj opstanak. No, sve bi to Turcima bilo zalud da se evropske sile  ne odlučiše za održavanje  "statusa kvo" na Balkanu, jer se ni oko čega nisu mogle dogovoriti, sem oko prijeke potrebe da se spriječi uticaj Rusije na tom prostoru, koji bi  ona mogla ostvariti pomažući oslobodilačke napore  balkanskih hrišćana. Tako  bi Petrograd neminovno dobio i izlaz na Sredozemno  more pa je računica bila prosta: radije snažno pomagati Tursku da zadrži svoje provincije u Evropi, nego da one  uđu u rusku sferu uticaja. Zbog  toga su Beč, London, Pariz i  Berlin od Stambola tražili reforme uprave i smanjenje  terora nad rajom, zbog kojeg  se dižu stalne bune i ustanci.

Ponešto bi Turci i sprovodili pod pritiskom svojih  zapadnih saveznika, ali krajnje neiskreno i nevoljno po onoj: "Dobro nam doš'o, kad  te đavo donese".

UNAKRSNA VATRA

Otvaranjem ovog tzv. istočnog pitanja, na probu je   stavljena i sposobnost srpskog naroda da pribere sve svoje   snage i jedinstveno stupi na  istorijsku pozornicu sa legitimnim zahtjevima za oslobođenje i državno ujedinjenje. Od toga su zazirali mnogi, jer je još od Karađorđevog  ustanka i crnogorskih bojeva  prepoznat srpski vojnički i  državotvorni potencijal, sposoban da utiče na tokove  istorije. Zbog toga će Srbi  sljedećih decenija biti izloženi snažnoj unakrsnoj  političkoj vatri i raznim  diplomatskim spletkama i  pritiscima, kako bi se razbilo njihovo jedinstvo i osujetili važni nacionalni  ciljevi. (Zvuči nekako poznato, zar ne?!)

Turci su s neskrivenim podozrenjem gledali na sarajevske srpske škole. U njihovoj dosta dugoj istoiji, koja po sačuvanim pisanim tragovima datira još od  1536, mnogi su daskali grubo  zlostavljani, mnogi protjerani, a neki bogami i posječeni, poput Đorđa Popovića 1769. Poslije hajduka, Turci   su najviše mrzili popove i  učitelje. Većina učitelja dolazila je iz  Srbije i tadašnje Austrije, jer za njih u Bosni nije bilo  potrebnih škola. Stare crkva  i škole podizane u njenoj blizini, često su gorjele u podmetnutoj jangiji (požaru) pa  je tako 1850. izgorjela i tek sagrađena nova škola "jevropski" opremljena, po prvi put sa tablom i kredom. Međutim, već u maju naredne godine ona je obnovljena, baš pred sam dolazak šjor Alekse, kako  će Šuškalovića u Sarajevu  zvati. Škola će gorjeti još  dva puta zaredom 1852. i 1853. kada srpski knez dade za njenu  obnovu 1.000 dukata. Tokom tih obnova škola bi radila u drugim objektima. Srbija je stalno pomagala i u novcu i  udžbenicima, u čemu se posebno isticao Jovan Marinović, potonji predsjednik vlade, inače  rođeni Sarajlija.  Bila su to burna nemirna  vremena. Omer-paša Latas  tek te 1850. umiri 11 godina dugu pobunu domaćih begova, izazvanu reformskim Portinim hatišerifom "od đilhane". U Evropi je kroz niz revolucija buknulo "Proljeće  naroda", tražilo se uvođenje  demokratskih sloboda, pravde i jednakosti, ukidanje feudalizma itd. Na svaki dašak  tih vjetrova, koji su mirisali na pobunu i promjene,

Turci bi snažno zalupili  vrata i prema Austriji i prema Srbiji, najradije bi ih  zakovali da te "kaurske ludosti ne ulaze u Bosnu". Kao nosioci tih opasnih ideja  odmah su prepoznati mladi  školovani ljudi. Kad su 1861.  neki islamski fanatici tražili da se "Vlasima" zabrani  gradnja velike crkvu u Sarajevu, vezirov savjetnik im  reče da ne budale, jer crkve nisu opasne za carstvo, već srpske škole, njih treba ometati i pod raznim izgovorima zatvarati.

U tim okolnostima Šuškalović prima dužnost u sarajevskoj Srpskoj školi, shvatajući to kao svojevrsnu patriotsku misiju. Bio je spreman dati sve od sebe da srpske  dječake u ovom zaostalom turskom ejaletu potkuje raznim  znanjima te da u njima razvije odoljubivi osjećaj šireg  nacionalnog zajedništva i sudbinske povezanosti cijelog srpskog naroda. Vjerovao  je da ostvarenje nacionalnog  sna počiva na mladim obrazovanim ljudima i da će baš ovom naraštaju dok stasa pasti u dužnost da s vrata zbaci teški vjekovni jaram tuđinske vlasti i ostvari sveopšti narodni preporod. Uvjeren je bio da će baš oni  okrenuti novu stranicu  srpske istorije pa im je podizao svijest o vlastitom  identitetu i tradiciji, zagrijavajući ih za progresivna  stremljenja. Šuškalović nije krio ni svoj opšteslovenski i proruski sentiment.

Mudri prvaci sarajevske srpske čaršije htjeli su baštakvog daskala u svjetlu nastojanja da podignu kvalitet  osnovne škole te da osnuju realku, odnosno nižu gimnaziju. Tu namjeru dodatno je  pogurala i testament trgovca  iz Trsta Rista Tuzlića, rođenog Sarajlije, koji je ostavio  velikih 20.000 forinti za  formiranje Srpske gimnazije. Treba reći da su tada ti preduzetni ljudi, uz dvije  muške škole, otvorili 1854.  i prvu redovnu žensku školu,   sa stručnim učiteljicama   Marom Krčedinac i Ljubicom Atanacković, pored već postojeće ženske škole hadži  Stake Skenderove. "Najviša  nada svake zemlje leži u valjanom školovanju mladosti" - (Erazmo).

ENTUZIJASTA

Zadivljujući je bio entuzijazam, ali i intelektualna hrabrost široko obrazovanog  mladog učitelja šjor Alekse  sa kojom je pregnuo oblikovati  jedan potpuno novi autentičan "nastavni proces", za koji nije imao uzora. Te "moderne" vaspitno-obrazovne metode  sa radošću su prihvatili njegovi đaci, što je slikovito  pisao njegov tadašnji učenik  dr Vladan Đorđević u svojim "Uspomenama". On svjedoči da je učitelj odmah ujutru po dolasku u školu, a i poslije ručka, sa njima po jedan sat provodio u sportskim igrama tog  vremena poput mete, robova,  klisa, bacanja kamena s ramena, trkivanja, preskakanja prepreka itd. Đorđević ističe da nikad do tada nije ni vidio loptu, a kamoli se igrao njome,  što je tad činio sa učiteljem i drugovima. Mnogi će se decenijama kasnije prsiti kako  su u Sarajevo donijeli prvu  loptu, međutim ta slava nepobitno pripada šjor Aleksi.

Njegovi đaci bi tako pošteno zamoreni, zažarenih obraza, ali i sretnog izraza lica sjedali u svoje skamije,  gdje bi mirni k'o bubice privatili knjige "pa uči, Bože,  uči u najvećoj tišini u kojoj   bi se i muha čula" navodi dr Vladan. Učitelj bi ih obilazio, pokazivao šta ne znaju, savjetovao i poučavao, za razliku od prakse u drugim škoama, gdje se gradivo sricalo  naglas. Rušio je mnoge tabue bio apsolutni protivnik  tada široko zastupljenog tjelesnog kažnjavanja đaka. Samo  dvije godine prije njega, daskal Simo je po svjedočenju Maksa Despića đake pregete preko  skamije štapom šibao po bosim tabanima. Obično bi otac   sina predavao učitelju ili  pak majstoru da uči zanat, govoreći "meni kosti, tebi meso", što bi po načelima tadašnje pedagogije značilo:  Vrati mi ga cijelih kostiju, a od štapa (firguza) po mesu neće mu ništa biti. Iz tog  vremena ostade i stara poslovica: "Ko nije tučen, nije  ni naučen". Dok su njegove kolege svoj autoritet gradile na batini i strahopoštovanju, on je radio upravo suprotno. Đorđević veli kako se ne pamti da je nekoga kaznio za nemirnoću, a rijetko kad bi nekoga đaka grdio pa i to "blagim riječima, kao stariji brat", ali red se ipak znao, jer su tadašnja djeca u kući  odmalena učena da slušaju  starije.

- Ovaj visoko prosvećeni  pedagog je mnogo držao do svježeg vazduha, pa su prozori u učionici bili otvoreni i  ljeti i zimi. Poslije dva sata  učenja, čim bi uočio da pažnja popušta, prelazio bi na  crkveno pojanje, što su đaci  voljeli pa su u tome bili ravni karlovačkim bogoslovima - kazuje Đorđević. Nakon toga, kao nadahnuti besjednik, priao im je o srpskim srednjovjekovnim državama i vladarima te važnim događajima  iz tog doba. Đaci su prosto  gutali svaku riječ, kao i žiopisna predavanja o geografiji Bosne i Hercegovine i  drugih srpskih zemalja "između Sinjeg, Bijelog i Crnog  mora". Učila se fizika, prirodopis, naravno račun, onaj  obični ali i trgovački, knjigovodstveni, za djecu koje su očevi planirali uključiti u porodičnu trgovinu. Za tu svrhu lično je  napravio udžbenik sa potrebnim tabelama (tefterima) i  objašnjenjima. Pored toga  predavao je strane jezike, njemački i italinski, zbog trgovinskih veza Sarajeva sa Bečom   i Trstom. Đaci su obožavali svog učitelja, on je bio njihov idol i heroj, a znanje koje su  sticali u njegovoj realki bilo je u rangu niže gimnazije pa   je tako i tretirano kad bi se  upisivali na gimnazije i bogoslovije u Srbiji.

ODLAZAK U SRBIJU

Šjor Aleksa je i sve svoje slobodno vrijeme poklanjao svojim đacima, nedjeljom i praznikom bi išli u crkvu na službu i složno, radosno pojali za pjevnicom. Potom ih je vodio u svoj stan, gdje bi ih njegova majka dočekivala sa kolačima (mafiši, gurabije i drugo), a našlo bi se tu i pregršt dosjetki, šala i zagonetki. A kad bi daskal uzeo gusle ili violinu pa im pjevao, da l' srpske junačke pjesme ili narodne pjesme sa raznih srpskih strana, slušali bi ga k'o omađijani.Šuškalović je bio veliki erudita, znalac iz raznih naučnih oblasti pa da ga nazovemo i profesorom ne bismo pogriješili. Svoje đake je učio da misle, širio im vidike i ljubav prema nauci, usmjeravajući ih da se intelektualno i duhovno profilišu kroz nastavak školovanja. “Za nastavu se mora nešto znati, a za vaspitanje se mora nešto biti”(Stifer). Veliki broj njegovih đaka postali su nacionalna avangarda, najčuveniji ljudi svoga vremena, poput Gligorija Gliše Jeftanovića, nacionalnog vođe bosanskih Srba i najbogatijeg privrednika u BiH, Sima Čajkanovića, Maksa Despića, Rista Hadži Ristića, Rista Besarovića, Jakova Trifkovića i drugih. Rečeni dr Vladan Đorđević, državnik, diplomata Kraljevine Srbije, književnik i univerzitetski profesor sa bečkom diplomom ljekara, u Sarajevo je kao dječak došao iz Beograda. Njegov otac Đorđe i stric Nikola tu su otvorili prvu modernu “apoteku kod lava”. Vrlo nadarenog đaka Savu Kosanovića, potonjeg mitropolita dabrobosanskog, šjor Aleksa  je uzeo sebi na stan i izdržavao kao sina, a potom ga preporučio mitropolitu beogradskom Petru, za bogosloviju. Svi oni su za života sa posebnim poštovanjem i zahvalnošću pominjali svog velikog učitelja.

Međutim, 1856. istekao mu je ugovor i, kako ga za divno čudo nadležni nisu bogzna kako zaustavljali, a i zdravlje poče “škripati”, on se vratio u Srbiju. Primi se učiteljovanja u Velikom Gradištu, gdje se i oženio Petrijom iz ugledne kuće Katića. Uvidjevši ubrzo kakvog su učitelja izgubili, patroni sarajevskih srpskih škola, na čelu sa Simom Samoukovćem, 1859. Su se uputili pravo knjazu u Beograd, ne bi li kako izmolili da im se vrati šjor Aleksa. Stari knjaz Miloš im se iskreno požali da njegova riječ više “nit veže nit driješi” pa ih uputi načelniku prosvještenija Ljubu Nenadoviću. Na njegov poziv Šuškalović je bez predomišljanja spremno spakovao stvari i za tili čas ga evo na staroj katedri u Sarajevu, na radost i dobrobit svojih đaka. Ovaj put sa sobom je poveo i suprugu pa im se tu uskoro rodi i prvi sin Mihailo. Sa istim marom i posvećenošću nastavio je svoj rad sve do 1863, kada iz austrijskog konzulata u Sarajevu počeše na njega valjati drvlje i kamenje. Njima je smetalo što on djecu poučava da su Bosna i Hercegovina vjekovne srpske zemlje te da će doći dan oslobođenja i ujedinjenja svekolikog srpstva. Đavo je odnio šalu kad i vezira nahuškaše dojavama da harangira protiv turske uprave, a i među Srbima se nađoše neki austrijski prijatelji, poput trgovca Nika Pavlovića, koji su ustali protiv učitelja “jer djeci puni glavu raznim budalaštinama”. I tako sudbina šjor Alekse bi zapečaćena. Po povratku u Srbiju zbog nečeg se nađe u nemilosti i samog Nenadovića pa mu je dalja karijera bila ispunjena mnogim problemima i seljakanjem. Kad ga je gimnazija u Požarevcu zatražila da predaje francuski jezik nije mu odobreno pa je učiteljovao u Požarevcu, Majdanpeku, Negotinu, Beograd, te Beljinu, sve do penzionisanja 1881. Pet godina kasnije zauvijek je sklopio oči ovaj valjani Srbin. Sahranjen je skromno na beogradskom Novom groblju.

Podsjećanje na ovog velikog nastavnika i pedagoga ujedno je omaž brojnim pregaocima srpskog školstva, koji su se vijekovima svjesno izlagali raznim nedaćama, a često rizikovali i život da bi unijeli zublju prosvećivanja u gusti bosanski mrak. To im je obezbijedilo visoki društveni ugled, a duboka brazda koju su ti prometeji zaorali na polju obrazovanja obavezuje nas da ih ne prepustimo zaboravu. Upravo oni su zaslužni što su brojni sinovi našeg naroda dobili temeljna znanja i razvili svoje umne potencijale, kako bi postigli vrhunske rezultate na tadašnjim univerzama Beča, Pešte, Pariza, Graca. Tako je stvorena mlada građanska inteligencija, nosilac privrednog, kulturnog i političkog života, koja je srpskom narodu dala novi polet i vjeru u sopstvene snage.

Porodica

Učitelj Aleksa je imao dva sina i dvije kćerke. Najstariji Mihailo diplomirao je medicinu u Beču i bio prvi ljekar u još turskom Skoplju. Za njegovo ime vezuje se formiranje četničke organizacije za oslobađanje Stare Srbije. Poslije 1918. dva puta je bio narodni poslanik za te krajeve. Mlađi brat Andrija, pravnik po struci, bio je sudija velikog vojnog suda u činu pukovnika. O njihovim sestrama, sem da su se poudale, nema drugih podataka. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.