Šahovski prvaci Kraljevine

Nagla ekspanzija i rast kvaliteta šaha u Banjaluci za svega pet godina klupskog bitisanja, dostojan otpor svjetskom šampionu Aleksandru Aleksandroviču Aljehinu 10. januara 1931, te čuvenom Bečliji Rudolfu Špilmanu 20. aprila, kao i činjenica da Banjaluka može da ponudi čak trojicu jakih učesnika, glavni su razlozi što je Banjaluci povjerena organizacija Osmog amaterskog turnira za prvenstvo Kraljevine Jugoslavije.

Za pobjednike je obezbijeđen više nego primamljiv nagradni fond, pa se na startu pojavi čak 18 učesnika, od kojih dvojica prekobrojnih. Učesnici su se usaglasili nakon manjih razmirica i dvojica veterana ipak su, kao prekobrojni, uvršćeni na turnir.

Sasvim neočekivano, pred organizatore se postavi problem smještaja učesnika. Kafe "Balkan" je porušen prethodne godine, a na njegovom mjestu poče da niče Banska palata, vakufski hotel "Palas" je tek počeo da se gradi, a gazda Emerih Paskolo je na hotelu "Bosna" upravo dograđivao drugi sprat! Sasvim neprilično, ugledne učesnike smjestiše u đački dom, istina, o trošku organizatora. Za arenu bijaše odabrana Sokolana, danas multipleks kino "Kozara", koja je prethodne godine u rekordnom vremenu, od 2. septembra do 20. oktobra, preuređena u Banovinsko pozorište.

Turnir je okupio niz afirmisanih igrača, od kojih su neki godinama važili za vodeće u svojim mjestima. Prirodno, mnogi su izostali, ali, ukupno gledano, sastav vrijedan poštovanja.

Banjaluku su predstavljali Nikica Pavlić, inž. Pavel Vitoldovič Didzinski i inž. Martin Rajner. Važna uloga, glavnog sudije, dodijeljena je Milovanu Popoviću, petoplasiranom sa klupskog prvenstva za 1931, tek svršenom učitelju, koji je upravo pakovao kofere za Beograd, gdje će studirati filozofiju. Konačan plasman pomenute trojice potpuno je opravdao investiciju domaćina.

Titulom pobjednika okiti se Petar Trifunović, 21-godišnji Srbin iz Šibenika. Osvojeno majstorsko zvanje bješe mu dobra odskočna daska za predstojeću blistavu karijeru. Međutim, da ne bješe legendarnog zanesenjaka, gimnazijskog profesora Nikole Kozomare, Petar ne bi ni vidio naš grad. Po ko zna koji put u životu prof. Kozomara se mašio za vlastiti džep i finansirao Perin put i 20-dnevni boravak u Banjaluci. Dobra, stara vremena!

Domaći predstavnici su se junački držali. Mlađani Nikica Pavlić, koji ni 19 nije navršio, stade odmah iza Trifunovića. Mogao je čak i više, ali se desilo nešto što danas, ovako amerikanizovani, nemamo priliku da vidimo. Naime, Nikica je duel sa Pavelom Vitoldovičem izgubio kontumacom. Zašto?! Među učesnicima se počelo govorkati da će partija između sugrađana biti režirana, naravno, u korist Nikičinu. To se kosilo sa Nikičinim visokim moralnim standardima i on je demonstrativno - predao partiju!

Pavel Vitoldovič podijeli sa Borom Totom 4-5. mjesto. Ipak, on je turnir igrao onako usput, jer kao nadzorni inženjer na izgradnji Banske palate nije znao kud će i šta će prije. Inženjer Martin Rajner zauze deseto mjesto, što je sasvim dobro kad se uzme u obzir da je na svojim leđima nosio gotovo sav teret brojnih nešahovskih nedaća.

Po završetku takmičenja priređena je spektakularna egzibicija, kakvu ni prije ni poslije toga Banjaluka nije vidjela. Bora Tot je odigrao simultanku naslijepo protiv šestorice protivnika, kafanskih igrača, i nakon tri sata trijumfovao sa 2:1 uz tri remija. Znali su domaćini šta ih čeka jer je Tot tri godine ranije, 1928, igrajući u Vršcu naslijepo protiv 20 protivnika, postavio jugoslovenski rekord.

Gotovo svi učesnici su po završetku turnira pohrlili kućama, pa je završni banket okupio uglavnom domaći sastav. Jedan od rijetkih gostiju koji je ostao na banketu bio je Bora Tot, jedna od najmarkantnijih figura jugoslovenskog šaha. Popilo se, vjerovatno mnogo. U društvu sa prof. Kozomarom nije ni moglo drugačije. Čak mu je i svjetski šampion Aljehin, ljubitelj i poznavalac dobre kapljice, nevoljno priznao nadmoć u toj disciplini. Naravno, pričalo se i o predstojećem ekipnom prvenstvu Kraljevine, koje je za svega četiri dana počinjalo u Zagrebu. Sa Totom je sklopljen aranžman i, umjesto kući u Beograd, on se sa Banjalučanima zaputi u Zagreb. Tamo ih je čekao težak ispit. Banjalučani su u Zagreb ispratili najjači sastav - Bora Tot, Pavel Didzinski, Martin Rajner i Nikica Pavlić, dok je za vođu puta određen mlađani Milovan Popović. Punih baterija nakon tek završenog amaterskog nacionalnog turnira, Banjalučani nisu skrivali ambicije.

Na takmičenju je nastupilo osam klubova iz Hrvatske i Bosne (Zagreb, Virovitica, Banjaluka, Bosanska Gradiška, Zavidovići, Brod na Savi, Virje i Novigrad Podravski), dok predstavnici Srbije i Slovenije nisu doputovali. Sastav učesnika je u dobroj mjeri skrojila svjetska ekonomska kriza.

Voljom žrijeba, već u prvom kolu, 29. avgusta 1931. u osam ujutro, došlo je do sudara favorita. Banjalučani su startovali minimalnom pobjedom protiv neprikosnovenih Zagrepčana i najavili senzaciju.

Milan Filipčić je na prvoj tabli lako tukao B. Tota, a Nikica Pavlić je na trećoj remizirao sa prof. Stankom Borkovićem. Dalji plasman Banjalučani su obezbijedili crnim figurama. Didzinski je savladao dr Marijana Dumića, a Martin Rajner Kostu Rožića.

Pošto se igralo po eliminacionom sistemu, Zagrepčani su kao glavni konkurenti otpali već poslije prvog kola! A onda su potegli posljednji adut. Uložili su protest, tvrdeći da Bora Tot nije imao pravo nastupa. Zašto to nisu uradili prije meča, to samo oni znaju. Tot je imao pravo nastupa, a povrh svega, njegov poraz u prvom kolu nije išao na štetu domaćina. I tako, već na startu se moglo naslutiti da su Banjalučani obavili bar polovinu posla.

U drugom kolu Banjalučani se namjeriše na Virovitičane. Druga minimalna pobjeda izvojevana je rutinski. Inženjer Didzinski je poražen u duelu sa Božom Kovačevićem, Nikica Pavlić na drugoj i Rajner na četvrtoj su iskusno iskoristili prednost bijelih figura protiv braće Brajner, Franje i Držislava, dok je Bora Tot na trećoj remizirao sa inž. Franjom Červenkom.

U trećem, finalnom susretu, Banjalučani su se sudarili sa starim poznanicima i suparnicima iz Broda na Savi (danas Slavonski Brod). Tradicija iz dva prijateljska susreta iz prethodne godine i bolji plasman na prethodnom šampionatu nagovještavali su da će se titula iz Zagreba preseliti u Banjaluku. To se i dogodilo. Još jedna minimalna pobjeda, treća po redu, donijela je Banjalučanima titulu ekipnog prvaka Kraljevine Jugoslavije u šahu, prvu i jedinu sportsku titulu državnog prvaka koja je stigla u Banjaluku i BiH između dva svjetska rata.

Banjaluka se zlatnim slovima upisala u knjigu jugoslovenskog šaha i postala tek treći grad koji je zaslužio takvo priznanje. Prethodnih godina titula je bila rezervisana za neprikosnoveni Zagreb, dok je samo jednom, 1926, odličje otišlo u Ljubljanu.

Na šampionatu se veoma dobro držala i ekipa Bosanske Gradiške. Iako su nastupali sa samo dvojicom igrača, fudbalskim legendama Markom Tišmom i Miloradom Vasićem Milesom, u konačnom plasmanu pripalo im je šesto mjesto.

Šta se desilo nakon toga?

Inženjer Martin Rajner se već za mjesec-dva vratio tamo. Pavel Didzinski je već tamo jer je ban Svetislav Tisa Milosavljević sproveo u djelo svoje najveće zamisli. Banska palata je useljena 24. novembra 1931, Banski dvori se dovršavaju, Učiteljska škola uveliko radi u novoj zgradi, Direkcija šuma (današnja zgrada Ekonomske škole) i zgrada Sreskog suda temeljito su sanirane i dograđene, pored Vrbasa je podignuta zgrada Gradske opštine (kasnije Studentski dom), podiže se objekat Higijenskog zavoda, za koji mjesec započeće izgradnja Sokolskog doma kralja Aleksandra I Ujedinitelja...

Talentovana generacija mladih Banjalučana, prije svih Mladen Paternoster, Tankredi Sola, Milovan i Miloš Popović, odlaze na studije u Beograd. Još te iste 1931. banjalučki šah počinje da stagnira, a znamo, stagnacija je samo prvi stepenik ka propasti. Nakon toga, a kao nauk onima koji iz neznanja ili smišljeno uništavaju banjalučki sport, valja reći da je Banjaluci trebalo gotovo 40 godina da povrati šahovsku slavu stečenu 1931.

Zoran S. Mačkić

(Autor je arhivski savjetnik u Arhivu RS)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.