Revolucionar između želja i realnosti
Aleksandar I Romanov bio je sin cara Pavla i Marije Fjodorovne, rodom princeze od Virtemberga. Državni udar koji se desio 23. marta 1801. godine, a u kojem je pogubljen njegov otac, doveo ga je na presto Ruskog carstva.
Kao i većina mladića i Aleksandar se u adolescentskom dobu divio francuskim revolucionarima i poljskim borcima za slobodu. Otac ga je naučio da voli čovječanstvo, ali da se plaši ljudi. Govorio mu je da može voljeti revolucionare, ali da, prije svega, mora voditi računa o interesima države.
U skladu sa dva tako različita principa školovanja, budući car je bio osoba koja je vječno podijeljena između želja i realnosti. Osnovni primjer takve realnosti postaje državni udar kojim će stupiti na vlast. Njegov otac zbog svoje politike nikada nije bio popularan među plemićima. Njegovo zahtijevanje moralnog ponašanja kao i povećanja prava seljaka njima je bilo nešto potpuno neprihvatljivo. Pavle je takođe imao običaj da daje otkaze oficirima zbog ponašanja koje nije bilo u skladu sa njihovim činom, što je njih i plemiće navelo da počnu da razmišljaju o zavjeri protiv cara.
Tu mogućnost odlučila je da iskoristi Velika Britanija kad je postalo jasno da će joj Pavle objaviti rat. Srce te zavjere postali su britanski general u ruskoj službi Levin August i Olga Zubov, čijim posredstvom je, navodno, stigao novac. Prije samog državnog udara oni su obavijestili Aleksandra o svojim namjerama i zatražili njegovo mišljenje. Pošto ih nije ni podržao niti prijavio, zavjerenici su odlučili da ubiju Aleksandrovog oca. Tako su zavjerenici 23. marta 1801. godine prodrli u carevu sobu, udarili ga mačem, a potom ugušili. Po izvršenju djela Nikola Zubov je ušao u drugu sobu, gdje se nalazio Aleksandar, i obavijestio ga da je on od tog trenutka novi car.
Sve zavjerenike je kasnije pomilovao novi car, a njegova prva mjera postaje zahvaljivanje Velikoj Britaniji na kruni, zbog čega odmah u aprilu 1801. godine zaključuje s njom mir. Aleksandar je bio glavni zagovornik modernizacije države. On se tokom prvog dijela vladavine divio Napoleonovim reformama iako ga je smatrao evropskim gospodarem rata. U tim svojim željama za promjenom on daje mogućnost ministrima da izlažu prijedloge za poboljšanje života, ali kada njegov glavni savjetnik Mihajlo Speranskij predloži uvođenje parlamenta, on govori da je ideja dobra, ali da "danas nije vrijeme za to".
Godine 1810. Aleksandar će svojom odlukom u potpunosti ukinuti mogućnost ostvarivanja tog projekta. Potpuno slična kontradikcija ovog cara postaje njegova želja da oslobodi seljake kmetstva. Kao i ostale njegove želje, ona nije ostvarena. U svom tipičnom humanističkom žaru, kako bi poboljšao život vojnika, on im daruje zemlju iako je oni nisu željeli. Prema službenom stavu tadašnje ruske vlade, car Aleksandar I iznenada je umro 1. decembra 1825. godine u 48. godini.
Međutim, ubrzo su počele da kruže priče da Aleksandar nije umro i kako je bio prisiljen da abdicira. Da bi se takvim pričama stalo u kraj, sovjetski naučnici su u 20. vijeku odlučili da otvore njegov kovčeg koji je, na opšte iznenađenje, bio prazan. Nakon takve potvrde njihovih sumnji istoričari su krenuli u potragu za čovjekom koji je mogao biti Aleksandar. Istragom su došli do sveštenika Fjodora Kuzmiča, kojeg su carevi Nikolaj I i Aleksandar II rado primali na svoj dvor.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
