Reformator koji je promijenio srpski jezik
Vuk Stefanović Karadžić je najznačajnija ličnost srpske književnosti prve polovine XIX vijeka. Bio je filolog, reformator srpskog jezika i tvorac današnje azbuke, sakupljač narodnih pjesama i pisac prvog rječnika srpskog jezika.
Vukovim reformama u srpski jezik je uveden fonetski pravopis, a srpski jezik je potisnuo slavenosrpski jezik.
Djetinjstvo i mladost
Rođen je 26. oktobra 1787. godine u Tršiću kod Loznice, u porodici u kojoj su djeca umirala, pa je, po narodnom običaju, dobio ime Vuk, kako mu vještice i duhovi ne bi naudili.
Pisanje i čitanje je naučio od rođaka Jevte Savića Čotrića, obrazovanje je nastavio u školi u Loznici, koju, međutim, nije završio zbog bolesti. Školovanje je kasnije nastavio u manastiru Tronoši. Kako ga u manastiru nisu učili, nego tjerali da čuva stoku, otac ga je vratio kući.
Na početku Prvog srpskog ustanka Vuk je bio pisar kod cerskog hajdučkog harambaše Đorđa Ćurčije. Iste godine je otišao u Sremske Karlovce da se upiše u gimnaziju, ali je sa 19 godina bio prestar. Jedno vrijeme je proveo u tamošnjoj bogosloviji, gdje je kao profesor radio Lukijan Mušicki.
Kasnije stiže u Beograd da upozna prosvjetitelja Dositeja Obradovića i moli ga je za pomoć kako bi nastavio sa obrazovanjem, ali ga je Dositej odbio. Vuk je razočaran otišao u Jadar i počeo da radi kao pisar kod Jakova Nenadovića. Zajedno sa rođakom Jevtom Savićem, koji je postao član Praviteljstvujuščeg sovjeta, Vuk je prešao u Beograd i u Sovjetu je obavljao pisarske poslove.
Kad je Dositej otvorio Veliku školu u Beogradu, Vuk je postao njen đak. Ubrzo je obolio i otišao na liječenje u Novi Sad i Peštu, ali nije uspio da izliječi bolesnu nogu, koja je ostala zgrčena i 1810. se vratio u Srbiju.
Odlazak u Beč
Poslije propasti ustanka 1813. Vuk je sa porodicom prešao u Zemun, a odatle odlazi u Beč. Tu se upoznao sa Bečlijkom Anom Marijom Kraus, sa kojom se oženio. Vuk i Ana imali su mnogo djece, od kojih su svi osim kćerke Mine i sina Dimitrija umrli u djetinjstvu.
U Beču je upoznao i cenzora Jerneja Kopitara i uz njegovu pomoć i savjete počeo da sakuplja narodne pjese i radi na gramatici narodnog govora.
Godine 1814. u Beču je objavio zbirku narodnih pjesama "Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica" i "Pismenicu serbskoga jezika po govoru prostoga naroda napisanu", prvu gramatiku srpskog jezika na narodnom govoru. Iduće godine je izdao drugu zbirku narodnih pjesma pod imenom "Narodna serbska pesnarica".
Zbog problema sa knezom Milošem Obrenovićem bilo mu je zabranjeno da štampa knjige u Srbiji, a jedno vrijeme i u austrijskoj državi.
Ipak, svojim radom stekao je brojne prijatelje, pa i pomoć u Rusiji, gdje je dobio stalnu penziju 1826. godine.
Godina pobjede
Svjestan nesavršenosti svoje Pismenice, Vuk je prihvatio primjedbe Kopitara i drugih naučnih radnika, pa je uz prvo izdanje "Srpskog rječnika" iz 1818. objavio i drugo, prošireno izdanje svoje gramatike.
Osnovna vrijednost Pismenice je bilo njeno radikalno uprošćavanje azbuke i pravopisa. Vuk je u njoj primijenio Adelungov princip: "Piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano."
Vuk je stvorio i nove znakove, a iz staroslovenske azbuke zadržao je 24 slova.
Kao godina Vukove pobjede uzima se 1847. jer su te godine objavljena na narodnom jeziku djela Đure Daničića "Rat za srpski jezik", "Pjesme" Branka Radičevića, Njegošev "Gorski vijenac" i Vukov prevod Novog zavjeta.
Ipak, Vukov jezik je priznat za zvanični književni jezik tek 1868, četiri godine poslije njegove smrti.
Vuk je, pored svog najvećeg doprinosa na književnom planu, dao veoma značajan doprinos i srpskoj antropologiji u kombinaciji sa onovremenom etnografijom.
Vuk je umro u Beču 7. februara 1864. godine. Posmrtni ostaci preneseni su u Beograd 1897. godine i sa velikim počastima sahranjeni u porti Saborne crkve, pored Dositeja Obradovića.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
