Prvo i posljednje tragično putovanje

Aleksandar Popović
Prvo i posljednje tragično putovanje

Putovanje "Titanika" počelo je u Sautemptonu 10. aprila 1912. godine tačno u podne. Na prvo i posljednje putovanje veličanstvenog broda krenuli su i odgovarajući putnici britanski plemići i američki industrijalci.

Brod je bio tako masivan da se kretanje jedva osjećalo. Sav taj luksuz plovio je Atlantikom brzinom od 22 čvora - "Titanik" je bio među pet najbržih brodova svog vremena.

Niko nije očekivao ono što se dogodilo četiri dana kasnije. "Titanik" najveći putnički brod na svijetu udario je u ledeni brijeg 14. aprila 1912. u 23.40 časova. Potonuo je za manje od tri časa, 15. aprila kasno noću i u smrt odvukao 1.514 osobe. Od 2.223 putnika i članova posade spaseno je manje od trećine, njih 710.

Gradnja

"Titanik" je bio drugi od tri putnička broda za koje se vjerovalo da će dominirati prekookeanskim putničkim saobraćajem. Bio je vlasništvo kompanije "Vajt Star Lajn", a izgrađen je u brodogradilištu "Narland i Volf" u Belfastu.
Gradnja je započela 1909. godine, a brod je porinut u more 31. maja 1911. Bio je dugačak 269, a širok 28 metara, dok mu je nosivost bila oko 56.000 tona.

Maksimalna brzina bila je do 25 čvorova, imao je 46.000 konjskih snaga. Kapetan "Titanika" bio je Eduard Smit, a on je prethodno putovao Sjevernoatlantskim vodama 26 godina i poslije tog putovanja trebalo je da ode u penziju, poslije čak 46 godina službe.

Upozorenja

Tokom plovidbe "Titanika" vrijeme je bilo ugodno, temperatura vode oko 13 stepeni. Zima je 1912. bila blaga pa su se u Arktičkom krugu veliki komadi leda odlomljavali i kretali na put prema okeanu.

U nedjelju petog dana na moru, operateri na "Titaniku" primili su pet poruka o slobodno plutajućim ledenim santama, ali kapetan Smit nije izgledao zabrinuto.

U noći 14. aprila operater na telegrafu, imao je pune ruke posla šaljući putničke poruke. Tada je primio i 600 upozorenja o položaju goleme sante leda, ali nije shvatio koliko je ona blizu brodu i jednostavno je poruku odložio ispod hrpe papira koju je imao na svom stolu. Ta ključna poruka je mogla spasiti stotine života, ali nikada nije stigla do kapetana.

Sudar i potonuće

Noć je bila tamna, a more mirno što je dodatno otežalo uočavanje kobne sante. Promatrači na brodu su nešto prije 23.40 časova opazili ledenu santu odmah ispred broda, upozorili su oficire na mostu, a prvi oficir Vilijam Murdok reagovao je istog trenutka i naredio oštri zaokret ulijevo, zaustavljanje motora i zatvaranje nepropusnih odjeljaka.

Brod je, međutim, bio prevelik i kretao se prebrzo da bi očajnički manevar uspio. Oko 640 km od Njufaundlenda udario je u ledenu gromadu. More je brzo nadiralo u brod i došlo je do kotla broj pet i "Titanik" je počeo da tone pramcem.

Poslije nekog vremena putnici su pozvani da se okupe na palubi s opremom za spasavanje. Malo poslije ponoći kapetan je naredio posadi da pripremi 20 čamaca za spasavanje. Na lijevom boku broda samo je ženama i djeci bilo dopušteno ukrcavanje u čamce, a na desnom muškarcima, ako žena nije bilo na vidiku. Mnoge žene nisu htjele napustiti muževe pa je nastala sveopšta zbrka i gotovo nijedan čamac nije bio popunjen do punog kapaciteta.

I dok je brod tonuo, orkestar je svirao. Legenda je da je orkestar potonuo svirajući: "Bliže, Bože moj."

Stotine putnika za koje nije bilo mjesta u čamcima vrištali su, padali i skakali u hladnu vodu. U 2.05. kapetan Smit naredio je posadi da se pobrine za sopstvenu bezbjednost. Posljednja dva čamca bila su namijenjena njima.

Ponos Britanske industrije je potonuo.

+++++

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana