Protjerivanje vladike i biskupa
Naredni miting zakazan je za 20. avgust. U povorci formiranoj nakon mitinga izvještač je izbrojao čak 15.000 građana! Podsjećanja radi, grad je tada imao 38.000 stanovnika.
- U ime narodne pravde, da se kao teški narodni neprijatelj i zlikovac izvučeš iz Banjaluke u roku od 48 sati! - izdeklamovala je 21. avgusta u 8.30 ujutro u Vladičanskom dvoru vladici Vasiliju delegacija koju su predvodili prosvjetni inspektor Drago Zečević i gimnazijski profesor Nikola Babić. Isto to je saopšteno i biskupovom pomoćniku, jer je dr Čelik već bio u Šurkovcu.
Apel za pomoć
Vladika Vasilije se za pomoć obratio organizatorima progona. Načelnik SUP-a Irfan Karabegović, nakon što je "stvar proučio", usmeno je saopštio proti Đorđu Vranješeviću "da vlast ne može garantovati bezbjednost. Zaštita se pruža pojedincima kad im bezbjednost bude ugrožena od pojedinaca, a ovdje je u pitanju volja naroda...". Istog dana, odlukom Sinoda, vladika Vasilije je pozvan u Beograd.
Dr Čelik je prije ultimatuma otputovao u Staru Rijeku, danas podijeljenu entitetskom granicom, a otud u Šurkovac, gdje je namjeravao da održi propovijed. U malom selu kod Ljubije došlo je do "spontanog okupljanja" čak 3.000 (!) demonstranata, koji su od dr Čelika zatražili da "odmah napusti njihov kraj".
Brže nego kamion kojim je on otputovao, vijest je iz Šurkovca stigla u Prijedor, pa se i tamo "desio narod". Dopisnik "Oslobođenja" je egzaltirano izvijestio da je "nekoliko stotina ljudi prisililo biskupa da se odmah ukrca u voz i otputuje u Zagreb". Da li je za to bilo potrebno baš nekoliko stotina ljudi? Zar je voz čekao samo na dr Čelika?
U pratnji prote Đorđa Vranješevića i protođakona Ilije Adamovića, vladika Vasilije je krenuo na večernji voz za Beograd. Već pred Vladičanskim dvorom čekala ih je razjarena gomila.
Izvještaj Sinodu
"Kako smo ušli u stanicu i pošli ka izlazu na peron, tiskanje je bilo sve veće, a povici sa raznih strana sve bučniji. Potiskivali su nas dok nas nisu pribili uz vagone teretnog voza... Kamilavku su mi probili i oborili kamenom i nestala je pod nogama onih koji su navaljivali na nas. Počela je da pada kiša i ja sam stajao pola sata gologlav na kiši, izložen raznim šikanama: pljuvali mi u lice, pokušavali da me vuku za bradu, udarali me po glavi, gađali paradajzom, gađali me šljunkom i kamenjem sa perona...
S vremena na vreme neki su se probijali između kordona milicajaca i šutirali me, neki su me udarali rukama po slabinama, butinama i leđima... Težu ozledu dobio sam kamenicom po glavi iznad desnog uveta... Kamenicom su me udarili po desnoj obrvi i nosu. Dva puta sam bio oboren na peron i pao sam preko šina. Jedni su me vukli na jednu, a drugi na drugu stranu, te su mi pocepali pelerinu i gornju mantiju."
U izvještaju Svetom sinodu vladika Vasilije zaključuje:
"Za ovakav postupak prema meni nisam dao mesnim partijskim i frontovskim rukovodiocima nikakav povod. Od moga povrata u Banjaluku, gde sam ostao dva meseca, nisam išao nigde van Banjaluke, niti sam koga sveštenika pozivao na odgovornost, ako je član Svešteničkog udruženja, niti sam pak pismeno ni usmeno objašnjavao novi Zakon o verskim zajednicama, niti ima trunke istine u dopisima raznih novinara po dnevnim listovima...".
Odlazak vladike
Na vijest da se vladika Vasilije sprema da otputuje, "sinoć je na ulice izašlo 5.000 Banjalučana". "Organi vlasti imali su pune ruke posla da bi spasili život vladici... U gužvi koja je nastala oko vladikinih kočija, crkvenjak (Rade) Mačkić, na sugestiju samog vladike (!), zadao je laki udarac radniku Mandiću iz preduzeća Rudi Čajavec".
Građani su "još ogorčenije nastojali da se probiju do kočija... Veliki krug milicije, okrenut licem vladici, leđima se jedva odupirao pritisku demonstranata".
Zašto se licem nisu okrenuli prema "spontano okupljenim" i spontano iskoristili pendreke, izvještač ne objašnjava. Ako je vjerovati štampi, organi reda su, baš kako i priliči, bili na visini delikatnog zadatka.
Režimski novinar je jednostavno zaključio: "Raspaljene mase zviždanjem su ispratile vladiku za Beograd". A koliko je bio objektivan, ostala je da svjedoči krvava i pocijepana mantija vladike Kostića, koja se čuva u manastiru Žiča.
Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
