Proslave Vaskrsa među Srbima u Vojvodini kroz vijekove: Običaji opstali uprkos pomodarstvu

Zato je Vaskrsenje Hristovo poslije stradanja i smrti temelj hrišćanske vjere i najveći događaj u istoriji čovječanstva.

Slaveći ovaj veliki praznik naš narod je kroz vijekove razvio čitav niz običaja i vjerovanja, te mističnih radnji, koje bi trebalo da doprinesu zdravlju, napretku, zaštiti i proširenju porodice, kao i blagostanju i uvećavanju imetka. Naravno, ti običaji se razlikuju od kraja do kraja gdje žive Srbi, što skupa čini jednu pravu riznicu nematerijalne kulturne baštine i duhovnog nasljeđa

našeg naroda. Dosta tih izvornih običaja je i do danas sačuvano, uprkos činjenici da su neki bili prilagođeni novim vremenima i utkani u savremenije forme, kako se agrarni način života postepeno povlačio pred modernim. Mi ćemo, u skladu sa ranijom praksom pisanja o tim različitostima, reći nešto o običajima proslavljanja Vaskrsa kod vojvođanskih Srba.

Na prostoru sjeverno od Save i Dunava naš narod nesporno živi još od 6. vijeka, a njegovo prvo sačuvano pominjanje pod imenom Srbi datira od 11. vijeka. Živeći na mjestu sudara raznih carstava,

religija i kultura, zbog stalnih ratova i drugih istorijskih procesa, Srbi su često bili izloženi voljnim, ali i nevoljnim seobama. Pritome su uvijek sa sobom nosili i svoje običaje, ljubomorno ih čuvali i s koljena na koljeno prenosili potomcima.

Dolazeći u dodir sa drugim narodima, tek neznatno bi ih mijenjali, čuvajući svoju autentičnu tradiciju. Uz jezik i vjeru, čuvali su svoje nacionalno biće. Nešto jače preplitanje običaja odvijalo se unutar samog srpskog korpusa, između starosjedilačkog i doseljeničkog elementa, pa ćemo ipak, uz sve razlike, uvijek naći dovoljno identičnih tradicijskih sadržaja, koji između ostalog čvrsto povezuju naš narod, ma gdje on živio, u jednu jedinstvenu cjelinu. Nasuprot tih, širom srpstva ustaljenih elemenata, srešćemo i mnoge posebnosti svojstvene samo određenom podneblju, kao što je slučaj i sa vaskršnjim običajima u Sremu, Banatu i Bačkoj.

Početku Velikog vaskršnjeg posta u Vojvodini prethode Bijele poklade, kada se u mnogim mjestima jedu neobojena jaja i bijeli luk, zaštitnik od nečastivih sila.

Običaj je da se potroše svajaja snesena do tog dana, jer su podložna vradžbinama. Tako će se samo ona snesena tokom posta moći upotrijebiti za vaskršnje praznike. Na poklade se jede i barena šunka, krofne i mrsni kolači. Svih sedam sedmica posta u Vojvodini imaju svoje nazive: prva se zove Čista, jer se kuća i posuđe čisti od masnoća zbog posta; zatim Pačista sedmica; slijedi Krstopoklonjena, pa Sredoposna (u sredini posta); nakon nje Gluvna, jer se vezuju zvona da ne zvone do Vaskrsa; šesta sedmica je Cvjetna, a sedma je Velika.

Cvjetna nedjelja

Praznik Lazareva subota ili Vrbica pada osam dana pred Vaskrs i ona je pravipraznik djece, koja tad masovno odlaze u crkvu. Na litije idu sa zvončićima i ubranim vrbovim mladicama, koje po osvećenju upliću u vijence. Uoči Lazareve subote u Kikindi je stari običaj da se po sokacima pale vatre lazarice koje mladi preskaču da bi se čistili od grijeha, a i dokazivali spretnost i hrabrost. Paljena je, pored velike, i mala vatra koju su preskakala i manja djeca. Uz veliku graju i veselje, u odsjaju večernjih vatri, bili su čašćavani kokicama, krofnama i palačincima iz okolnih kuća. Sutradan su Cvijeti ili Cvjetna nedjelja, posvećena Hristovom ulasku u Jerusalim, gdje je radosno dočekan od naroda. Ženama je na Cvijeti bilo strogo zabranjeno da šiju, kao i na predstojeću Veliku srijedu. U toku Cvjetne nedjelje valja se raditi u baštama i vrtovima.

Čitava Velika nedjelja pred Vaskrs bila je u znaku duboke pobožnosti, molitve, blagosti i umjerenosti. Veliki četvrtak predstavlja dan na koji se Hrist sa svojim učenicima vratio u Jerusalim, gdje je održana Tajna večera, kada je on ustanovio i svetu tajnu pričešća. U Rumenki na ovaj dan pale vatrena ulici, vjerujući da će tako suzbiti razne insekte i nametnike, a sutradan će vatru paliti samo u crkvenoj porti.

Na Veliki četvrtak nije se radilo osim sijanja bostana, jer se vjerovalo da će tada dobro roditi. Na taj dan su ponegdje žene išle na rijeku i daščice sa upaljenim svijećama puštale niz vodu za duše mrtvih.

Na Veliki petak Hristos je odveden iz kuće prvosveštenika Kajafe pred rimskog prokuratora Pontija Pilata, koji ga je osudio da bude raspet na krstu. To je najtužniji dan za hrišćane u kojem je Hrist izdahnuo na krstu za spasenje svijeta i čovjeka. Na taj dan zvona ne zvone, a sveštenici nose crne odežde i ne služe liturgiju. U Novom Sadu i drugdje u kafanama je zabranjivana muzika, a djeca se nisu smjela na sokaku igrati uz ciku i buku. U popodnevnim časovima na posebno ukrašen sto pred oltarom iznosi se plaštanica (platno sa Hristovim likom), koja predstavlja njegov grob, koji su u nekim banatskim selima i u Rumenki čuvali mlađi muškarci koji su odslužili vojsku, smjenjujući se sve do Vaskrsa. Mnogi Srbi u Vojvodini tog dana nisu ništa stavljali u usta sve do iznošenja plaštanice, a i tada se uzimao samo suv hljeb i voda. Vjerovalo se da se na Veliki petak sve zaustavlja, a zemlja potresa. Nigdje se nije pilo vino jer simbolizuje Hristovu krv, a u Somboru

se nisu kovali ekseri niti bolo iglom, da se ne bi povrijedile Hristove rane. Tu se na nekim salašima i okolnim selima u noći na Veliku subotu još prije izlaska sunca palila vatra, na kojoj bi iskokali kukuruz, a poslije kuvali jaja.

U kući i u polju nije se radilo ništa, sem bojenja jaja, koja su glavni simbol praznika i postanka novog života. Domaćica bi se prvo pomolila pred ikonom, pa u vodu za barenje jaja usula i malo bogojavljenske vodice.

U nekim dijelovima Vojvodine jaja je zajedno bojila grupa žena, dok se ponegdje smatralo da jaja može bojiti samo ritualno čista osoba, odnosno starija žena ili nevina djevojka. U slučaju smrti u kući, jaja su bojena u komšiluku. Bojilo se varzilom, crvenom bojom od nekog brazilskog drveta, koja se još dobijala iz broća, kore šljivovog ili trešnjinog drveta, za žuta jaja koristila se lukovina i boja od divljih jabuka. Mrka boja se dobijala orahovinom i cerovom korom, a zelena boja, simbol rasta i prirode, pomoću sjemena koprive i korijena patlidžana, dok je plava boja označavala nebo i novi početak.

Šaranje

Šaralo se takozvanom "batik" tehnikom, gdje su sa dosta pažnje i vještine pisaljkama i perima sa rastopljenim voskom crtane figure i linije koje bi ostale bijele, jer vosak ne bi primio boju. Pravljene su slike ptica, cvijeća i raznih ornamenata. Zatim su liske djeteline, ruže, jagode, pelina i druge, uz pomoć bjelanceta lijepljene na ljusku jajeta ili su stavljane u čarapu i tako dobijale lijepe šare. Obojena jaja su glancana komadom bijele slanine. U bogatijim kućama jaja su ukrašavana žicom od srme, pantljikama i sl.

I ovdje se uzima prvo crveno jaje da bude "čuvarkuća", zvano još i čuvar, stražar, stražarnik, strašnik i krstaš. Njemu se pripisivala magijska moć zaštite ukućana od zlih sila. Ono bi se čuvalo (ponegdje u zdjeli vode) sve do narednog Vaskrsa, kada je zakopavano u njivi radi dobrog prinosa, a ponegdje se spuštalo u rijeku da odnese svo zlo koje je umjesto na kuću palo na njega, kao čuvara tokom protekle godine. Negdje bi radi boljeg uroda vaskršnje jaje stavljali u prvu brazdu, u žito prilikom sijanja ili razbijalo o rog volu pred oranje. Ono se stavljalo i u mravinjak, da bi čeljad u domaćinstvu bila marljiva poput mrava, a kad bi se u kući našlo jaje sa dva žumanca, to je slutilo skoroj trudnoći gazdarice.

Na Veliku subotu neki bi somborski salašari sijali djetelinu, a žene bi mijesile kolač sa mlijekom "milibrod" (milchbrot), na koji se stavljalo crveno jaje.

U drugim mjestima opet za Vaskrs se mijesila pogača zvana "kovržnjak", na koju se prije pečenja utisnu tri cijela jajeta. Pravljeni su i dječji kolačići, onaj za dječake zvao se "batinica". U kuvaru Katarine Popović, štampanom u Beču 1860, stoji zapisan recept po kojem su Novosađanke pravile bombone za Vaskrs od šećera, mlijeka, crne kafe i krompir šećera. U Sremu se na Veliku subotu mijesio vaskršnji kolač zvani "buzdovan", a djeca bi pravila gnijezdo od svježe trave, koju su brali na "lovki", a to je mjesto u šumi gdje lovci vrebaju divljač. To gnijezdo bi metali kod vrata da u njega zec noću ostavi poklone. Na Veliku subotu se na groblje iznosio i još jedan poseban kolač i dijelio prosjacima (Rumenka).

Kao što je znano, izmolivši dozvolu od Pilata, Hrista su njegovi tajni učenici Josif i Nikodim, sa krsta prenijeli u Josifov vrt i položili u grobnicu gdje je na Veliku subotu počivao. Sutradan ujutro je anđeo Božji sletio na njegov grob, kada se desio jak zemljotres, od kojeg su čuvari groba popadali kao mrtvi.

Sin Božji je tada vaskrsao, pobijedivši smrt, na bezmjernu radost cijelog čovječanstva, kojem je otvorio put spasenja.

Skoro svud u Vojvodini sveto Vaskrsenje je oglašavano dugom zvonjavom crkvenih zvona, a ponegdje bi, poput Srema, mladići pucali iz prangija. Ustajalo se rano i radi napretka umivalo vodom u kojoj je prenoćilo crveno jaje, dren, zdravac i bosiljak, pa masovno odlazilo u crkvu na službu. Djeci su na Vaskrs crvenim jajetom trljali obraze da budu zdrava i rumena cijele godine. Prema narodnom vjerovanju, za Vaskrs se mora ustati što ranije, a leći prije ponoći.

Ko ne radi tako, biće lijen i pospan tokom cijele godine. Somborci bi lepo odeveni odlazili u crkvu na liturgiju i grad bi bio zakrčen okićenim fijakerima i paorskim kolima. I u Novom Sadu Srbi su rano išli na molitvu, pošto bi prethodno napravili tri ophoda oko crkve. U nekim sremskim selima vjerni narod, predvođen sveštenikom sa krstom, ikonama i ripidama, činio je litiju oko sela. Tamo kud bi oni prošli paljene su velike vatre ili bi se u prozorima kuća palile svijeće.

Za vaskršnji doručak se u somborskom kraju, pored bojenih jaja, posluživala barena šunka, ren i mladi luk.

Kasnije bi se za bogat ručak posluživao vaskršnji kolač, jagnjetina i ostalo. Kosti od pečenja i šunke su zakopavane u baštu radi boljeg uroda. U nekim sremskim selima prvo bi se jele pihtije, bojeno jaje i kolač "jaječnik", a opet u Banatu, osim jajetom bi se mrsili i jagnjećom kavurmom. U Mošorinu prva jaja za doručak ne ljušte, već ih presijeku nožem po pola, da bi se legla živina. Novosađani su poslije vaskršnjeg ručka redovno išli u prirodu na okolna izletišta: Kamenički park, Rainu i Futošku šumu, te u brojne bašte i vrtove. Ako bi Vaskrs pao prije ili na sam Đurđevdan, ne bi se spremalo jagnjeće, već praseće meso. U nekim sremačkim selima (Ilinci, Berkasovo) za Vaksrs ne kolju pijetla za supu, jer je Hrist prorekao svetom Petru da će ga se triput odreći prije nego što pijetao kukurikne, dok u Staparu vjeruju da bi u tom slučaju umro gazda kuće, te stoga kolju kokošku. Nekad se vjerovalo da je veliki blagoslov odvojiti dio spremljene hrane i njime darivati sirotinju. Kod Banatskih Hera običaj je da na Vaskrs nose šarena jaja i darivaju popa, crkvenjaka i druge, a varzilo od bojenja jaja miješaju sa zobi i daju stoci.

Nestrpljenje

Sa najviše nestrpljenja i radosti Vaskrs su oduvijek dočekivala djeca, kako bi po dvorištu tražila skrivena jaja i slatkiše koje su stariji sakrili. U nekim sremskim selima (Belegiš, Krčedin, Subotište, Bešenovo) običaj je da mala djeca pjevajući Vaskršnji tropar obilaze komšiluk sa korpicama u kojima nose dobijena jaja, slatkiše i novac. Za njih su bojena i jaja od guske, patke ili morke. Osim darova, tu je bilo burno i radosno takmičenje u tucanju jajima. Onaj ko razbije tuđe jaje uzima ga sebi, a pobjednik se pun ponosa šepurio i čak se smatralo da će on tokom godine biti uspješan u svemu.

Drugi dan Vaskrsa zove se Pobusani ponedjeljak i njime počinje takozvana Svijetla ili Tomina nedjelja, nazvana po apostolu Tomi.

Vuk Karadžić u svom Srpskom rječniku puše: "Drugi dan Vaskrsenija ko ne ide u Crkvu na jutrenje, onoga u Sremu i Bačkoj hoće da poliju vodom ili da ga bace u vodu". Tog dana bi neko od mlađih nosio vaskršnji kolač u kuću kuma li udate kćeri, umotan u

vezen peškir ili maramu "kolačaru". Somborci bi, kao i većina Vojvođana, na taj dan izlazili na groblje sa jajima i drugim ponudama, uređivali grobove, a sveštenik bi držao zajednički pomen za sve umrle, dok u Sremu na groblje idu negdje na taj, a negdje na sutrašnji dan.

Ovaj ponedjeljak zove se još i vodeni, jer bi "dotjerani momci polivači" obilazili kuće djevojaka koje bi polivali vodom "da bi sa njih saprali grehove". Novosadski polivači bi obavezno jahali na konjima, posebno oni sa Salajke i Podbare u astragan šubarama i čizmama i oni su, kao banatski bećari, osim vode nosili bočice mirisa da poprskaju djevojke.

Po somborskim bi sokacima, praćeni muzikantima, pjevali: "Ustaj curo i suknju navlači, evo tebi idu polivači". Djevojke su bile dužne snjima poigrati kolo i poslužiti ih jelom i pićem tj. pokazati kako će biti vrijedne i sposobne domaćice. Za polivače su spremale naročit šuplji kolač koji bi ovi nizali na štap, pa se znalo koliko su djevojaka polili.

Momci su tako mjerkali buduće "suđenice" i koju bi curu momak obilno polivao vodom, bio je znak da bi skoro njegovi svatovi mogli doći pred njenu kuću. U sjevernom Banatu momci bi još uveče

na Vaskrs strukovima zelenog žita kitili djevojačke prozore i na taj način im poručivali da će ih sutra pohoditi polivači. Oni bi takođe sutradan i pred crkvu donosili škaf s vodom, pa bi i tu namočenim strukovima žita prskali djevojke koje izlaze iz crkve sa liturgije (Novi Kneževac). Ponegdje bi na Vaskršnji utorak i djevojke u grupi išle po komšiluku i polivale momke.

Relikt prošlosti su i razne praznovjerice, kao ona da na vodeni ponedjeljak ne valja prati rublje, jer bi žene mogle dobiti vodenu bolest ili da ne valja nasađivati kvočke, jer će jaja biti vodenasta, odnosno mućkovi.

Ponegdje u Banatu i Sremu su stari branili da čobani i svinjari na Vaskrs jedu bojena jaja, da stoka ne dobije bolest "supurkat". U mnogim selima zadržao se običaj da se sve od Vaskrsa do Spasovdana četvrtkom nije oralo, zbog vjerovanja da može uginutivo u jarmu.

Ovo je samo dio onoga što kao duhovno nasljeđe baštine Srbi iz Vojvodine. Sudeći po masovnosti, pobožnosti, ali i radosti sa kojom se proslavlja najveći hrišćanski praznik, ovi vaskršnji običaji će sigurno u najvećoj mjeri opstati uprkos pomodarstvu i sve agresivnijoj medijskoj najezdi nekih tuđih elemenata, koji ne pripadaju srpskoj tradiciji. Posebno je važno sa najbližima podijeliti radost Vaskrsenja i sačuvati duhovnu dimenziju raznika, kako se on ne bi pretvorio samo u gastronomska i druga pretjerivanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.