Priča o čovjeku koji je dobrovoljno otišao u Aušvic
"Tog trenutka, postali smo samo brojevi – ja sam nosio broj 4859", napisao je o svom dolasku u Aušvic Vitold Pilecki.
Nedugo nakon formiranja koncentracionog logora Aušvic, do vojske poljskog otpora su počele da pristižu različite glasine o tome šta se tamo zapravo događa. Kako bi saznao pravu istinu, kapetan Vitold Pilecki se prijavio da dobrovoljno ode na mjesto za koje danas znamo da je lokacija nekih od najstrašnijih zločina u ljudskoj istoriji.
Kako bi zaštito svoju suprugu i dijete, Pilecki je uzeo ime Tomaš Serafinski, pošto se u to vrijeme vjerovalo da je izvjesni Tomaš Serafinski mrtav. Kasnije je pravi Tomaš Serafinski imao dosta problema jer je Pilecki koristio njegovo ime.
Kako svjedoči Eleonora Ostrovska, vlasnica stana u kojem je Pilecki boravio kada su ga zarobili, kada je grupa nacista opkolila blok, član otpora je došao da pomogne Pileckom da se sakrije. Ipak, on je ne samo odbio pomoć, već nije ni pokušavao da izbjegne nacističke vojnike.
Treba imati na umu da se u to vrijeme nije znalo da li će Pilecki biti zaista u Aušvicu, jer kako je AB-Aktion i dalje bila u toku, nacisti su mogli samo da ga zarobe, muče i pogube u bilo kom drugom zatvoru, što su često činili u to vrijeme.
Međutim, kao i što se nadao, Pilecki je poslat u Aušvic. Ovaj hrabri vojnik je govorio o svom dolasku, ističući da su novim zarobljenicima odmah oduzimane torbe sa svim stvarima koje poseduju. Ošišali su im ne samo kosu, već i sve malje, a potom ih prskali hladnom vodom. Pilecki svjedoči da je po dolasku u "Aušvic" dobio udarac u vilicu, zbog čega je izgubio dva zuba.
Pilecki je istakao da Aušvic nije bio običan logor, jer su nedostatak hrane i ostalih potrebština planirani tako da zarobljenici u njemu ne požive dugo – štaviše, on je zapisao da je očekivano da požive samo šest nedjelja. On je takođe naveo da mu je stražar u logoru rekao: "Ako neko živi duže, znači da krade".
Ipak, borba s ovakvim uslovima je bila samo dio misije Pileckog, koji je počeo da organizuje sile otpora unutar logora. Ciljevi ovakve organizacije bili su hrabrenje zarobljenika, unošenje dodatne hrane i odjeće, uspostavljanje obavještajne mreže u logoru, dobijanje vijesti izvan logora i, najzad, obuka zatvorenika da ustanu protiv svojih čuvara i oslobode se.
Pilecki je tokom svog boravka u zloglasnom logoru slao izvještaje poljskoj vladi u egzilu, koja je informacije prosljeđivala saveznicima, te su savezničke snage uspijevale da oslobode pojedine zarobljenike.
U njegovim izvještajima se prvi put pominju gasne komore, koje je Pilecki prvi put vidio u septembru 1941. godine, kada su nacisti ubili 850 Rusa i Poljaka.
Međutim, saveznici su mislili da su izvještaji o masovnim ubistvima, brutalnoj i sistematskoj torturi, gasnim komorama i medicinskim eksperimentima pretjerana, te su dovodili u pitanje njihovu pouzdanost. Za tri godine, koliko je Pilecki proveo u Aušvicu, nekoliko stotine hiljada ljudi je ubijeno, a veliki je broj onih koji su postali žrtve medicinskog ekperimenta.
Kako je vrijeme prolazilo, stražari su počeli da eliminišu članove grupe otpora koji je Pilecki formirao unutar Aušvica, te je Poljak mislio da je jedini način da on lično zamoli saveznike za intervenciju nad ovim logorom.
U aprilu 1943. godine konačno je dobio šansu, kada je s pojedinim članovima svog oformljenog otpora dobio noćnu smjenu u pekari koja se nalazila u blizini ograde. Uspjeli su da savladaju stražare i da presjeku sve telefonske linije. Tada su istrčali iz pekare i uspjeli da izmaknu pucnjevima koji su ih pratili.
Treba napomenuti da je svako ko bi pomogao izbjeglom zatvoreniku bio pogubljen zajedno sa njim i da su se na prostoru od oko 40 kvadratnih kilometara nalazile njemačke patrole, koje su pucale čim bi ugledale zatovrenike u pokušaju bjekstva. Ipak, sva trojica su preživjela ovaj bijeg i uspjela su izmaknu vojnicima.
Nažalost, Pilecki nije uspio da sprovede svoj plan i oslobodi Aušvic. Vratio se razočaran u spoljni svijet i nastavio je da se bori dok ga njemačke trupe nisu zarobile u oktobru 1944. godine.
Kasnije, u maju 1947, Sovjetski Savez ga je optužio za saradnju s okupatorom. Pošto nije uspio da se izbori sa takvim optužbama na suđenju, osuđen je na smrt, te je i pogubljen sljedeće godine.
Po nekim izvorima, njegove posljednje riječi bile su: "Živjela Poljska".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
