Otkrivene brutalne istine o Britanskom carstvu

'Pomozite nam tužiti britansku vladu za mučenje' - to je bila molba koju je istoričarka Karolina Elkins primila 2008. godine. Bilo je to nevjerojatno rizično - i pravno i profesionalno. Nevjerojatno, jer je slučaj na kojem su se okupili advokati za ljudska prava iz Londona, pokušao na Britaniju prebaciti odgovornost za zločine počinjene prije 50 godina, prije nezavisnosti Kenije. Riskantno jer je zbog istraživanja tih zločina istoričarka već doživjela salvu uvreda i prijetnji, piše Gardijan.

Elkins je došla na 'marginu' već 2005. godine zbog knjige koja je 'ekshumirala' jednu od najprljavijih poglavlja britanske imperijalne istoriji - suzbijanje Mau Mau ustanka Keniji. U studiji 'Britanski Gulag' zabilježila je kako su se Britanci borili protiv antikolonijalnog ustanka zatvarajući 1,5 miliona Kenijaca u mrežu zatvorskih logora. Bila je to priča o sistemu nasilju s vrlo visokim nivoom zataškavanja. Elkins je zamalo izgubila posao. Za drugu knjigu trebalo joj je nešto više.

Kada joj je 2008. zazvonio telefon. Zvala je advokatska firma iz Londona koja je preuzela slučaj i pripremala tužbe za odštetu u ime starijih Kenijaca koji su bili mučeni u logorima tokom Mau Mau ustanka. Upravo je njeno istraživanje te tužbe učinilo mogućima. Advokat koji je pokrenuo slučaj želio je da Elkins bude stručni svjedok. Pristala je jer je željela da se ispravi nepravda, a ona je stajala iza svog rada.

'Bila sam poput psa koji ima kost. Znala sam da sam u pravu', kazala je Elkins.

Ali, ono što nije znala je da će tužba otkriti tajnu - ogromnu kolonijalnu arhivu koja je pola vijeka bila sakrivena. Dosjei i dokumenti biće podsjetnik istoričarima koliko daleko jedna vlada može ići da 'dezinfikuje' svoju prošlost.

Mau Mau ustanak je bila oružana pobuna koju je pokrenulo pleme Kikuju koje je izgubilo zemlju tokom britanske kolonizacije. Njihove pristalice su organizovale napade na bijele doseljenike i članove plemena koji su sarađivali s britanskom upravom. Kolonijalne vlasti su ustanak prikazivale kao divljaštvo, a njihove borce kao 'lica međunarodnog terorizma u 50-ima'. 

Sistem logora

Britanci su proglasili vanredno stanje u oktobru 1952. godine i nastavili napadati na dvije fronte. Vodili su 'šumski rat' protiv 20.000 Mau Mau boraca i protiv 1,5 miliona Kikuju civila za koje su mislili da su odani pokretu Mau Mau. Ta se borba odvijala u sistemu logora.

Elkins je upisala doktorski studij istorije na Harvardu jer je željela proučavati te logore. Iz prvog pregleda službenih evidencija moglo se zaključiti da su to bila mjesta za rehabilitaciju, a ne kaznu. Uz građanski odgoj i satove za obrtnička zanimanja zatvorenike se trebalo poučiti kako da budu dobri građani. Slučajevi nasilja nad zarobljenicima bili su opisani kao izolirani događaji. Kad je Elkins predstavila prijedlog svoje disertacije 1997. godine njezina premisa je bila 'uspjeh britanske civilizacijske misije u sabirnim logorima u Keniji'.

Ali, ta se teza raspala kada je 'kopala' dalje. Upoznala je bivšeg kolinijalnog službenika, Terensa Gavaghana, koji je bio zadužen za rehabilitaciju u grupi sabirnih logora u kenijskom Mvea Pleinu. Negirao je bilo kakvo nasilje bez da ga je Elkins uopšte išta o tome pitala.

U međuvremenu, u britanskim i kenijskim arhivima Elkins je je naišla na još nešto čudno. Mnogi dokumenti koji su se odnosili na sabirne logore ili su nestali ili su još uvijek bili klasifikovani kao povjerljivi i 50 godina nakon rata. Otkrila je da su Britanci spalili dokumente 1963. godine, prije povlačenja iz Kenije. 'Očistili' su nevjerovatnu količinu dosjea. Tri odjela su imala očuvane dosjee svakog od prijavljenih 80.000 zatvorenika. U najmanju ruku, u arhivu je trebalo biti oko 240.000 dosjea. Elkins je pronašla samo nekoliko stotina.

Zataškana mučenja, silovanja i ubistva

Ipak, neki važni dokumenti izbjegli su čistku. 1998. godine, nakon nekoliko mjeseci često frustrirajućih pretraživanja, otkrila je svijetlo plavu mapu koja će postati okosnica njezine knjige, a kasnije i sudske tužbe. Mapa obilježena pečatom 'tajna' otkrila je ssitem za slamanje duha 'nepokornih' zarobljenika - izolirali su ih, mučili i tjerali na težak fizički rad. To se zvala 'tehnika razblaživanja'. Britanski kolonijalni ured ju je podržao, a Elkins je na kraju doznala kako je upravo Gavaghan razvio tu tehniku ​​i stavio je u praksi.

Kasnije te godine Elkins je otputovala na ruralne visoravni centralne Kenije kako bi započela razgovore s bivšim zatvorenicima. Neki su mislili da je Britanka i isprva su s njom odbili razgovarati. Ali na kraju je stekla njihovo povjerenje. U više od 300 intervjua, svjedočenja za svjedočenjem o mučenjima. Upoznala  je ljude poput Salome Maina, koja je bila optužena za nabavku oružja za pokret Mau Mau. Maina je istoričarka ispričala kako su je pripadnici Kikuju plemena koji su sarađivali s Britancima tukli dok ne bi izgubila svijest. Nakon što im nija dala nikakve informacije silovali su je bocom napunjenom vodom i biberom.

Njen je rad na površinu izbacio priče potisnute kenijskom politikom službene amnestije. Nakon što se Kenija 1963. godine osamostalila njezin prvi predsjednik i premijer Jomo Kenijata, pripadnik plemena Kikuju, u više je navrata izjavio da Kenijci moraju 'oprostiti i zaboraviti prošlost'. To je pomoglo u zauzdavanju mržnje između pripadnika Kikuju plemena koji su se pridružili ustanku Mau Mau i onih koji su se borili na strani Britanaca.

Mjeseci istraživanja doveli su je do saznanja da je u 'Britanski Gulag' stiglo puno više ljudi nego 80.000 hiljada o kojima su postojali arhivi. Izračunala je da ih je bilo između 160.000 i 320.000. Takođe je došla do saznanja da su kolonijalne vlasti protjerale Kikuju žene i djecu u oko 800 zatvorenih naselja u divljini. Ta su sela bila pod jakom kontrolom, ograđena bodljikavom žicom. Bila je to još jedna vrsta pritvora u kojima su pripadnici plemena Kikuju trpili prisilan rad, bolesti, glad, mučenja, silovanja i ubistva.

'Britanski gulag' izazvao salve bijesa

Nakon gotovo 10 godina usmenog i arhivskog istraživanja Elkins je otkrila 'ubilačku kampanju eliminacije članova plemena Kikuju, kampanju zbog koje su umrli deseci hiljada, a možda i stotine hiljada ljudi".

Knjiga 'Britanski gulag' bila je hit, no Elkins je sa svojim nalazima izazvala salve bijesa jer je bila protivna tada već trajnom uvjerenju kako su se Britanci uspjeli povući iz svojeg kolonijalnog cartsva s više dostojanstva i ljudskosti u odnosu na ostale bivše kolonijalne sile poput Francuske ili Belgije. Usprotivili su joj se čak i neki kenijski istoričari, optužujući Elkins da je nekritički usvojila Mau Mau propagandu te da su njena istraživanja u velikoj mjeri 'zavisila o 50-godišnjim sjećanjima nekoliko staraca koje zanima financijska reparacija'.

Ipak, neki kolege su je podržali, među njima i britanski istoričar Ričard Drejton s Kraljevskog univerzita u Londonu. 'Britanski gulag' je ocijenio kao 'izvanrednu knjigu čije su posljedice prešle granicu Keniji'. To je postavilo temelje za preispitivanje britanskog imperijalnog nasilja, kazao je Drejyton i zahtijevao da naučnici istraže kolonijalnu brutalnosti u područjima kao što su Kipar, Malaja i ​​Aden (sada dio Jemena).

Potresna svjedočanstva i tajni dosjei na sudu u Londonu

6. aprila 2011. godine rasprava o radu Caroline Elkins 'preselila' se na Kraljevski sud u Londonu. Nagrnuli su novinari, a četvero postarijih tužilaca iz ruralne Kenije došli su u srce bivšeg britanskog carstva tražiti pravdu.

Jedan od njih, Paulo Nzili, na pripremnom je ročištu ispričao je kako je u logoru kastriran kliještima. Jane Muthoni Mara svjedočila je o silovanju s vrućom staklenom bocom. Njihova svjedočanstva potvrdila su opisano u knizi 'Britanski gulag' - sistemsko nasilje nad zatvorenicima.

Ali, sada je sve bilo drugačije nego dok je Elkins istraživala za svoju knjigu. Mnogi dokumenti su izlazili na vidjelo i britanska je štampa 'zagrizla'. Počeli su otkrivati nove  dokaze i dokumente o mučenju i zlostavljanju zatvorenika tokom ustanka Mau Mau.

Britanski zbaničnici 2010. godine, pod pravnim pritiskom, priznali da je više od 1.500 dosjea 1963. godine prevezeno iz Kenije u London i da su skariveni u skladištu visoke bezbjednosti koje je Ministarstvo inostranih poslova dijelilo s obavještajnim agencijama MI5 i MI6. To je otkrilo još veću tajnu. U tom su skladištu držani tajni dosjei iz čak 37 bivših kolonija.

Od tog dana sve se brzo odvijalo. Avokati koji su zastupali britansku vladu tražili su da se Mau Mau slučaj odbaci. Tvrdili su da Britanija ne može biti odgovorna, jer je odgovornost za bilo kakva kolonijalna zlostavljanja prenesena na kenijsku vladu nakon osamostaljenja. Ali, predsjednik sudskog vijeća, Ričard Mekkmbe, ocijenio je da postoji mnogo dokaza koji sugerišu da je bilo sistemskog mučenja zatvorenika. 

Iako bi pažljivo 'češljanje' novih dokaza i domunenata trajalo godinama, Elkins je imala oko 9 mjeseci. Radila je s  s pet studenata na Harvardu i pronašla hiljade zapisa relevantnih za predmet - više dokaza o prirodi i opsegu zatvoreničkom zlostavljanja, više detalja o tome što su zvaničnici znali o tome i novi materijal o brutalnoj 'tehnici razblaživanja', koja se koristila na 'tvrdim' pritvorenicima. Ti bi je dokumenti vjerojatno poštedjeli dugogodišnjeg istraživanja za 'Britanski gulag'. 

Istorijsko priznanje i odšteta

Na sudu u Londonu su pak advokati britanske vlade priznali da su Kenijci koji su podnijeli zahtjev pretrpjeli mučenja tokom pobune Mau Mau. No, ustvrdili su kako je prošlo previše vremena za pošteno suđenje. Nije bilo dovoljno svjedoka koji su preživjeli, a dokazi su bili nedostatni. U oktobru 2012. godine sudac Mekkombe odbacio je i te tvrdnje i dopustio da se suđenje nastavi. Ta je odluka dodatno 'nahranila' nagađanja da će mnoga kolonijalna zlostavljanja stići zemlju koja je jednom vladala četvrtinom populacije na Zemlji.

Poražena na sudu britanska vlada je odlučila nagoditi se u slučaju Mau Mau. 6. juna 2013. je ministar inostranih poslova Vilijem Hag pročitao izjavu u parlamentu kojom je najavio do tada neviđen ugovor koji će se kompenzovati 5.228 Kenijaca koji su bili mučeni i zlostavljani tokom pobune. Svaki će dobiti oko 3.800 funti.

'Britanska vlada priznaje da su Kenijci bili predmet mučenja i drugih oblika zlostavljanja u rukama kolonijalne uprave. Britanija iskreno žali što se to dogodilo', rekao je Hag.

Ta je izjava obilježila 'duboko prekrajanje' istorije. To je bilo prvi put da je Britanija priznala mučenja bilo gdje u svojem bivšem carstvu.

Ali, iako su advokati završili svoju 'bitku', naučnici i istoričari nisu. Iako je danas potpuno jasno da su se zločini i zlostavljanja dogodili i dalje traju prepucavanja oko konteksta u kojem su se dogodili i u kojoj mjeri. Iako se stalno mijenja, istorija se ne mijenja - lako. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.