Oslobodilački pokret u Banjaluci (I): Alkarov izvještaj
Vinko Rudić, kodnog imena "Alkar", najsposobniji ustaški obavještajac u Banjaluci, dostavio je Zapovjedništvu Ustaške vojnice u Zagrebu Izviešće o komunističkoj organizaciji u Banjaluci do 10. travnja 1941. i poslije. On u izvještaju piše:
"Godine 1934. osnovan je u Banjaluci Mjestni komitet KP, koji je malo kasnije vršio funkciju Okružnog komiteta. U Mjestni komitet ušli su: Idriz Maslo (poginuo od četnika), novinar Safet Filipović, koji je 1941. otišao u nepoznatom pravcu, i Borivoje Ilić, počinio samoubojstvo 1936.
Izte godine obrazovane su komunističke ćelije, od kojih jedna u parnoj pilani, u koju su ušli Franjo Sarafin, Ivan Zigler i Franjo Lemajić. Zajedno sa kćerkom Zigler se nalazi u Sarajevu kod svoje sestre.
Franjo Lemajić radi u parnoj pilani. Par puta je zatvaran, ali uvijek se nekako izvuče, premda je davno zaslužio da bude strijeljan. Franjo Sarafin je 1938. prognan iz Banjaluke, a svojoj se ženi Katici javio iz Španije. O njemu se ništa ne zna.
Od 1936. pa do 1941. ne osjeća se šira djelatnost komunista, jer je 1936. Redarstvena uprava otkrila Mjestni i Okružni komitet KPJ i uhitila komuniste. Ipak, sav rad nije zamro, radilo se po legalnim družtvima u koja su se komunisti planski uvlačili. Oni su se uvlačili i u čisto nacionalna hrvatska družtva. 'Napretkova omladina' je za osnivački cilj imala okupljanje hrvatske omladine, ali se uvidjelo da su se komunisti uvukli u iztu, te je protuakcijom 'križara' razpuštena 'Napretkova omladina'.
Radilo se po sindikatima, u kojima su se radnici držali na okupu, dok je inteligencija organizirana u Klub akademičara Banjaluke. U njemu je glavnu riječ vodio dr Vaso Butozan, veterinar. U KAB su bili upisani svi studenti komunisti, dok je dr Butozan bio spiritus movens. Inicijativom dr Butozana i studenta Josipa Mažara Šoše priređivana su predavanja predavača iz Zagreba i drugih većih mjesta.
Klub je imao prostorije u Domu kralja Petra (sada Hrvatsko državno kazalište), gdje su se održavala predavanja. Glavni komunisti bili su Nikica i Stjepan Pavlić, Josip i Drago Mažar, Vladimir Vojnović, Rade Ličina, Veljko Đorđević, Ljubica Mrkonjić, Dušanka Kovačević, Savka Basta, Ljubica Vojnović, Ljubica Pejčinović, Jovanka Pećo i njezin brat, te Vaso Butozan. Svi navedeni nalaze se među partizanima, dok se neki manje važni članovi nalaze i sada u Banjaluci.
Mogućnost komunističkog djelovanja pružala se i u RKD 'Vaso Pelagić' i u RSK 'Borac', gdje su glavnu rieč vodili Josip Mažar, Muhamed Kazaz i Kasim Hadžić. Njihov rad nije izgledao opasno. Koncem 1939. Policijska uprava je zabranila rad RSK 'Borac'.
Bolji uvid u organizaciju komunista u Banjaluci do 10. travnja 1941. nije moguć, pošto su spaljene arhive bivše Policijske uprave i komunističkih organizacija. Mirni i potajni rad trajao je do 10. travnja 1941.
Komunistička je djelatnost 10. travnja 1941. zamrla. Očekivalo se od vlasti da otvoreno istupi protiv komunista. Do toga nije došlo kada se po gradu pucalo, kad je Banjaluka bila izvrgnuta napadajima neregularnih i regularnih jugoslavenskih trupa, kada su Srbi huškali po gradu i šurovali sa Židovima, nije se imalo vremena dizati još jedan elemenat protiv vlasti. Pustilo je se komuniste na miru, a oni su mirno prihvatili taj gest vlasti. Poslije ovoga ne osjeća se nikakova djelatnost komunista.
Objavom rata sovjetskoj Rusiji jača djelatnost komunista, s time i mjere preduzete od vlasti protiv njih, i odmah osjeća se odmetanje poznatijih komunista u šumu.
Odmah nakon objave rata viđeniji komunisti počnu bježati u šumu. Tako su odbjegli Abduselam Blekić Šandor, Tvrtko Matijević, dr Margita Hercl, Dujko Komljenović, Nedžib Maglajlić, Munib Maglajlić, Karlo Rojc, Anto Jakić, Osman Numanović (u logoru), Ahmet Ekić (u uzama Crne kuće), Ibrahim Imamović, Smajo Fazlić, Habija Bećirbašić, Ivan Tukerić, Mustafa Sabitović, Mustafa Baručija, dr Gertruda Štern i dr Ishan Zukanović (strijeljani), Ejub Kobašlić, Šefket Maglajlić, Šefko Bukovača, te Nikica i Stjepan Pavlić.
Neustanovljenog dana pobjegao je Kasim Hadžić. Od Župske redarstvene oblasti poslan je izvidnik Mehmed Midžić sa još jednim izvidnikom da uhite Hadžića, radnika Tvornice duhana i vodeće ličnosti Komunističke partije. Kada je došao do imenovanog, izvidnik proglasio ga je uhićenim, našto se Hadžić naoko pomirio i zamolio Midžića da mu dozvoli presvući se. Izvidnik je pustio Hadžića samog u sobi te je ovaj kroz prozor pobjegao."
Priredio Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik
u Arhivu Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
