Ortopedski zavod Marija Zvijezda (9): Najveći centar za oporavak u Jugoslaviji
"Ozbiljan problem za Centar predstavljalo je i nerazumijevanje radnih kolektiva, narodnih odbora i zavoda za socijalno osiguranje. Često se postavljalo pitanje plaćanja rehabilitacije...
Bilo je slučajeva da su zavodi sprečavali slanje invalida u centar, pravdajući se da nemaju novaca". Poteškoće su se javljale i na drugim stranama. Dešavalo se da invalidi "dobiju ortopedsko pomagalo, koje, čim izađu iz centra, ne koriste... Razlog tome je u većini slučajeva primitivnost, a ima i takvih koji špekulišu na račun svoga zdravlja. Jedan rudar, kad mu je vraćena radna sposobnost za lakše poslove, ljutio se zbog toga što je postignut uspjeh, govoreći da je kao invalid imao veće prinadležnosti. Primao je invalidninu i ostala socijalna davanja, a kod kuće je prema svojim sposobnostima obrađivao zemlju".
Vremenom se Centar širio, povećavajući broj zaposlenih, bolničkih postelja i pacijenata. Mladi ljekari su se osposobljavali specijalizacijom na Ortopedskoj klinici u Beogradu, prenoseći novostečena znanja na niže osoblje. Već 1955. je uspostavljena saradnja sa različitim stručnjacima širom zemlje. Pacijenti su odmah nakon operacije dolazili na dalje liječenje u Centar, pa je on po broju stacioniranih lica te godine postao najveći centar u Jugoslaviji.
Banjalučki centar je bio jedinstven po tome što je istovremeno izrađivao pomagala i provodio fizikalnu terapiju. Liječenje se zasnivalo "na najširoj primjeni jedne relativno mlade grane medicine - fizioterapiji, na koju se vezuju elektro i hidroterapija". Razvijanjem takozvanih aktivnih pokreta postepenim stalnim vježbanjem uz pomoć raznih sprava i aparata, postizao se glavni cilj - vraćanje sposobnosti oboljelih ruku, nogu, prsta i zglobova.
Centar je radio "po najmodernijim principima savremene rehabilitacije fizički defektnih lica, u čemu vidnu ulogu igra medicinska gimnastika", raspolažući raznim spravama i mehaničkim sredstvima, kao što su razboj, švedske ljestve, bicikli, tereni za hodanje, strma ravan, aparati sa otporom, vibracioni aparat za električnu masažu, balkanski okvir i dr. Uvedena je i "radna terapija", čiji je cilj bio "da se pacijent veže za neki odgovarajući posao, a radni karakter sastoji se u težnji da se po medicinskoj indikaciji poboljšaju funkcije odgovarajućeg oštećenog dijela tijela". Korišćenjem razboja za tkanje, šivaćih mašina, obavljanjem pletarskih i stolarskih radova, pacijenti su uvježbavali pokrete oboljelih organa.
Centar je mnogo učinio na osposobljavanju kadrova. U njemu je već 1958. radilo blizu 200 radnika. U julu iste godine u odjeljenjima elektroterapije, hidroterapije i radne terapije radilo je 16 mladih medicinskih radnika, a u avgustu sljedeće godine dvojica ljekara specijalista i oko 50 drugih stručnih zdravstvenih radnika. Pacijenti su imali i "raznovrsne mogućnosti za kulturno-prosvjetni rad, učenje i razonodu".
Pri Centru je 1957. bilo uređeno dječije igralište sa ljuljaškama, bazen za kupanje i park. Tokom 1958. za najmlađe pacijente su uređene učionice sa najsavremenijim nastavnim sredstvima. Nastavu su držali nastavnici osnovne škole u Budžaku. Školu je godišnje završavalo oko sedamdesetoro djece ometene u tjelesnom razvoju. Biblioteka Centra imala je oko hiljadu knjiga, veliki broj listova i časopisa.
Iste godine je vlastitim sredstvima opremljena kuhinja kapaciteta oko 1.000 obroka dnevno, osposobljen novi restoran, uređen smještajni i magacinski prostor, izgrađena ljetna pozornica, dječiji bazen i specijalna rampa za teže bolesnike, asfaltirani prilazni putevi i staze.
Centar je te godine vršio "samo medicinsku rehabilitaciju sa ortopedisanjem" kroz stacionar sa 185 kreveta, odjeljenja za izradu protetičkih pomagala i aparata, fizioterapije, radne terapije i drugih službi. Odjeljenja su bila raspoređena po spratovima.
U suterenu i prizemlju bile su sale za fizioterapiju sa neophodnim službama i bazenima. Sale su bile moderno uređene i opremljene neophodnim spravama i aparatima. U mezaninu se nalazila prijemna kancelarija i ambulanta, radno-okupaciona terapija, kontrolno probno odjeljenje, gipsaonica, protetičke radionice, mjeračnica, trpezarija, magacini i prostorije za pakovanje gotovih proizvoda.
Na prvom spratu je smještena administracija (odvojena od stacionara), trpezarija i sala za dnevni boravak djece, ambulanta, stacionar za muškarce, žene i djecu sa neophodnim nusprostorijama i rendgen aparat. Na drugom spratu bili su stacionar, kino-sala, šah-sala, čitaonica i biblioteka, sala za sportske igre, brijačnica i druge pomoćne prostorije.
Centar je "uspio da sprovede medicinsku rehabilitaciju u sklopu sa ortopedskim radionicama", ali u vezi sa profesionalnom rehabilitacijom do 1958. "nije ništa učinjeno radi toga što nismo raspolagali za to određenim prostorom kao i opremom". Te godine su Zavod za socijalno osiguranje NR BiH i UNICEF dodijelili Centru investiciona sredstva za otvaranje "odjeljenja za profesionalnu rehabilitaciju", čime je omogućeno rješavanje pitanja otvaranja novog odjela za profesionalnu rehabilitaciju, te odvajanje odjela za djecu i žene od muškog. Centar je planirao da ovo riješi izgradnjom trećeg sprata.
Treći sprat na glavnoj zgradi je građen od 25. juna do 31. decembra 1958. Njegovom izgradnjom postignut je veliki napredak u profesionalnoj rehabilitaciji invalida, povećani kapaciteti, obezbijeđene dodatne radionice za profesionalnu rehabilitaciju, te riješeno pitanje smještaja žena i djece…
Centar su posjećivale mnoge delegacije i komisije iz Jugoslavije i inostranstva. Predstavnici Svjetske zdravstvene organizacije, na čelu sa savjetnikom za rehabilitaciju prof. dr Frenkom Safordom iz Njujorka, bili su u posjeti Centru od 20. aprila do 13. maja 1959. Saford je napisao da je to "odličan, demonstrativan centar u kome se provodi moderna rehabilitacija".
PRIREDILI: Mr Vladan Vukliš, arhivista; mr Marijana Todorović-Bilić, arhivista; Verica M. Stošić, arhivski savjetnik
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
