Ortopedski zavod Marija Zvijezda (8): Centar za rehabilitaciju fizički defektnih lica
Među teškim posljedicama Drugog svjetskog rata bio je i veliki broj vojnih i civilnih invalida rata u teškom fizičkom, psihičkom i socijalnom stanju.
Po završetku rata je invalidska zaštita uglavnom počivala "na novčanim davanjima... invalidnina i invalidskih penzija", osnivanju invalidskih domova, ortopedskih zavoda i radionica. Nešto kasnije su socijalističke vlasti "došle do zaključka da je ekonomski i socijalni značaj cjelokupne rehabilitacije invalidnih lica veliki" i da invalidska zaštita treba da se sastoji od stvarne ekonomske i socijalne pomoći kroz kompletnu rehabilitaciju, koja je obuhvatala medicinsku, profesionalnu i socijalnu fazu. Uključivanje invalidnog lica u radni proces nakon profesionalne rehabilitacije bilo je i ekonomski opravdano. Sredstva uložena u rehabilitaciju vraćala su se poslije dvije do tri godine.
Problem rehabilitacije invalida Jugoslavija je željela da riješi na najbolji način. Na poziv jugoslovenske vlade u zemlju stižu prvi stručnjaci za rehabilitaciju sa Zapada. Prof. dr Frenk Saford iz Njujorka je stigao u jesen 1949. u Beograd. On i drugi stručnjaci drže našim ljekarima prva predavanja o rehabilitaciji, čime su se oni po prvi put susreli sa ovom granom medicine.
Načelo rehabilitacije je zvanično usvojeno rezolucijom UN u julu 1950. Državama je za provođenje ovog načela u praksi nuđena tehnička i stručna pomoć. Jugoslavija je među prvima zatražila pomoć i sa UN i Svjetskom zdravstvenom organizacijom potpisala ugovor o "preuzimanju međunarodno prihvaćenog koncepta moderne rehabilitacije". Potom se pristupilo organizovanju službe savremene rehabilitacije.
U zimu 1950. dolazi dr Henri Kesler, stručnjak UN za rehabilitaciju, sa zadatkom da Jugoslaviji pruži stručnu pomoć u osnivanju i organizovanju rehabilitacione službe. Njegov osnovni zadatak bio je da pomogne oko izbora adekvatne lokacije za buduću zgradu ustanove za rehabilitaciju i da izabere šefa jugoslovenskog stručnog tima. Izbor je pao na dr Miroslava Zotovića. Ocijenjeno je da on "ima neophodnu sposobnost brzog i promišljenog delovanja u rešavanju velike potrebe za rehabilitacijom". Stručni tim je u jesen 1951. otputovao u Keslerov institut u Nju Džerziju na dvomjesečnu intenzivnu obuku. Istovremeno su učili engleski jezik, kako bi im bila olakšana buduća saradnja i korišćenje strane literature. U SAD-u je tim stručnjaka obišao više ustanova za rehabilitaciju i susreo se sa dr Hauardom Raskom, predsjednikom Svjetske rehabilitacione fondacije i direktorom Instituta za rehabilitaciju pri njujorškom univerzitetu.
Po povratku stručnog tima iz SAD, osnovan je 1952. Centar za osposobljavanje invalida za rad u Beogradu, za čijeg je prvog direktora postavljen dr Miroslav Zotović. Potom se pristupilo otvaranju sličnih ustanova širom Jugoslavije. Kao drugi po redu, osnovan je Centar za medicinsku rehabilitaciju fizički defektnih lica u Banjaluci.
Centar je osnovan Rješenjem Izvršnog vijeća NR BiH od 11. decembra 1954. kao "ustanova sa samostalnim finansiranjem". Osnovna djelatnost Centra bila je medicinska rehabilitacija fizički defektnih lica, izrada protetičkih pomagala, osposobljavanje za drugi posao lica koja su izgubila profesionalnu sposobnost za rad i profesionalno osposobljavanje pojedinih invalida za ortopedsku struku. Centar je bio u nadležnosti Savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku NR BiH.
Centar je bio smješten u Delibašinom Selu, u zgradi koja je nekada bila vlasništvo samostana trapista. Upravljao je imovinom koja se sastojala od "dijela zgrade u Delibašinom selu (biv. trapistički samostan), inventara i alata stolarske, bandažerske, cipelarske i mehaničke radionice i kovačnice, mašina mašinske radionice, sprava za vježbanje, inventara stacionara za medicinsku rehabilitaciju, biblioteke, bilijara i sportskih rekvizita za rekreacionu terapiju, automobila i kamiona, ekonomskih zgrada i kancelarijskog inventara". Imovina je preuzeta od likvidiranog Ortopedskog preduzeća "Mladen Stojanović". Samostanska zgrada je bila "jednim dijelom konfiskovana" i taj dio "dat je na upravljanje" Centru, a u drugom dijelu, u vlasništvu samostana, nalazila se do početka 1955. Srednja šumarska škola. Nakon što je škola preseljena u Sarajevo, školske prostorije su dodijeljene Centru.
Početak rada bio je težak. Centar je raspolagao sa svega 40 bolničkih postelja. Te godine liječeno je 180 pacijenata, dok je liječenje prosječno trajalo 100 dana.
Ortopedska pomagala izrađivana su "u radionicama, a potom upućivana u magacin ili direktno na ruke invalidima". Tokom 1954. izrađeni su prvi crteži "za razne precizne aparate", na kojima su specijalizovani stručnjaci ispitivali "jačinu i sposobnost za upotrebu" ortopedskih pomagala.
Najveći dio posla obavljao je direktor Anton Fajfer sa saradnicima, a honorarno je radila dr Božana Marinković sa pomoćnicima Janjom Savić i Jozom Šarićem.
Mr Bojan STOJNIĆ, direktor Arhiva Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
