Ortopedski zavod Marija Zvijezda (4): Časne sestre najbolje njegovale bolesnike

Radnici za proteze ("zanačije") izrađivali su proteze po ljekarskom uputstvu, a pod nadzorom učitelja Zanatlijske škole u Sarajevu. Ovi radnici bili su podijeljeni "po njihovoj sposobnosti u majstore i tri plaćevne kategorije".

Radni dan trajao je osam časova, a u slučaju potrebe i po naređenju upravnika, mogao je biti produžen.

Zbog loših uslova rada i niskih plata izbio je 3. avgusta 1920. štrajk. Radnici su zahtijevali 50 odsto "na dosadašnje dnevnice od 30 do 60 kruna", osmočasovno radno vrijeme i besplatnu hranu šegrtima, a radnicima besplatan jedan obrok i prevoz na posao. Pritisak štrajkača bio je snažan. Oni su odbili da izrađuju ortopedska pomagala. "Jedni invalidi su ležali po cijeli dan u pretrpanim sobama, a drugi su vraćani kući". Uprava je popustila. Nadnice su "nešto povećane", a "hrana nešto poboljšana", dok je radnicima obezbijeđen besplatan prevoz željeznicom do Predgrađa.

Dužnost bolničarki vršile su časne sestre samostana Nazaret, koje su obavljale masaže i "elektriziranje" pacijenata. One su "svoje obaveze obavljale besprijekorno: sve je bilo čisto i uredno, hrana kvalitetna, njega bolesnika bez primjedbe". Zbog trudnoće jedne od časnih sestara, 1922. upravnik Todor Jeremić je 1922. naredio da se sve one povuku u roku od 14 dana. "Na njihovo mjesto su došle bolničarke iz grada, ali se pokazalo da one ni približno ne obavljaju svoje dužnosti savjesno kao časne sestre".

Zavod je maja 1919. raspolagao sa četiri bolesničke sobe sa po 40 kreveta, 11 soba sa po 18 kreveta, operacionom salom, rendgenskom laboratorijom, salom za aparate "Zander", zavojištem, sobom za "gorsko sunce" i apotekom. Zavod je imao na raspolaganju i tri kancelarije (upravnikovu, činovničku i prijemnu za bolesnike), radionice (mehaničarsku, kovačku, stolarsku, cipelarsku, bandažersku i modelarsku), magacine, učionicu za analfabete, kuhinju, praonicu rublja, baraku za dezinfekciju, baraku za konje i kola, baraku za sijeno, žito i ugalj i banju.

U bolničkom dijelu Ortopedskog zavoda u Banjaluci u januaru 1920. nalazilo se invalida "operativnih i još određenih za ortopedsko liječenje", dok je tokom godine na liječenje primljena 541 osoba. Krajem decembra 1920. ostalo je na liječenju 56 bolesnika.

Najveći broj invalida koji su tokom čitave godine boravili u Zavodu bolovao je od tuberkuloze pluća, kostiju, žlijezda i kože i "hroničnih osteomjelitisa i trofičnih rana na ozlijeđenim ekstremitetima." Od operacija su vršene uglavnom "nekrektomije, odstranjenje limfoma, reamputacije i tenotomije... koje se s vremena na vrijeme većinom sa trajnim uspjehom provode na invalidima". Obavljane su i reamputacije. Trajanje liječenja bilo je individualno. Bilo je mnogih kojima rane nisu zarasle, a i onih "neizlječivih". Najteži bolesnici ostajali su "stalno u Zavodu, jer kod kuće niti imaju njege niti ih njihovi rođaci mogu primiti na svoj teret, jer su to isključivo seljaci iz siromašnih kuća".

Zavod je tokom 1920. izradio 342 proteze, 176 ortopedskih sprava i 546 pari ortopedskih cipela i popravio 568 ortopedskih pomagala. Na izradi i popravci ortopedskih pomagala je bilo angažovano oko 50 radnika.

U radionicama Zavoda od 1. septembra 1915. do 31. decembra 1920. izrađeno je 3.155 proteza i ortopedskih sprava i 2.625 pari ortopedskih cipela i izvršene 2.203 popravke ortopedskih pomagala.

Ortopedski zavod je 1920. učestvovao na invalidskom kongresu u Briselu sa izložbenim protezama i pomoćnim radnim spravama za amputirane gornje ekstremitete.

Poslije plana Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu da Zavod sa invalidskim školama preseli u kasarnu Rajlovac ili u Mostar, on 1921. nije bio u stanju da izmiruje dugove, pa se sredinom 1923. pristupilo njegovom stečaju i likvidaciji. Veći dio opreme ustupljen je novoosnovanom Ortopedskom zavodu u Trebinju, a manji Domu slijepih u Zemunu. (kraj)

Mr Bojan STOJNIĆ, direktor Arhiva Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.